9. U vezi s Muzejom grada Zagreba do smrti
Po završetku Kulturno-historijske izložbe grada Zagreba, održane povodom obilježavanja 1000-godišnjice Hrvatskoga kraljevstva, Gradsko poglavarstvo Muzeju je dodijelilo privremeni smještaj u prizemnim prostorijama Umjetničkog paviljona. Veliki broj predmeta prikupljenih za izložbu su, zaslugom i angažmanom izložbenog odbora, predani muzeju.
Gradsko zastupstvo je na svojoj sjednici 23. lipnja 1926. preuzelo gradski muzej i upravu muzeja povjerilo tročlanom kuratoriju kojemu je predsjedao gradski načelnik Vjekoslav Heinzel. U kuratorij su izabrani: Emilij Laszowski, sada već bivši upravitelj Gradskog muzeja i aktualni ravnatelj Državnog arhiva, Gjuro Szabo, višegodišnji ravnatelj Umjetno-obrtnog muzeja i msgr. Svetozar Rittig, župnik i gradski zastupnik. Kuratorij je do donošenja statuta trebao voditi sve tehničke i administrativne poslove muzeja.
Na istoj sjednici gradonačelnik je obavijestio da je Muzej uređen zaslugom Ljube Babića, Emilija Laszowskog, Andrije Milčinovića i Stjepana Pužara i spreman za otvorenje. Muzej je otvoren 14. kolovoza 1926. Na otvorenju muzeja bili su prisutni predstavnici gradskog poglavarstva, vlade, vojske, svećenstva, kulturnih i znanstvenih institucija, građanskih društava, a tadašnji mediji su u člancima donosili izvještaje s otvorenja muzeja i prikaz stalnog postava.
Prihod od prodanih ulaznica u prvih 14 dana predan je Crvenom križu za potrebe osoba koje su stradale u poplavi. Nakon toga, muzej je kao i svi zagrebački muzeji, bio otvoren četvrtkom i nedjeljom od 10 do 13 sati.
9.7: Obavijest o izboru Emilija Laszowskog za člana Narodnog Odbora Crvenoga Krsta za pomoć postradalima od poplave u Zagrebu
Zagreb, 18. srpnja 1926.
S obzirom na to da je Laszowski imenovan u ovaj odbor mjesec dana prije otvorenja Muzeja u Umjetničkom paviljonu, najvjerojatnije je od njega potekla ideja o davanju prihoda od prodanih ulaznica nastradalima od poplave.
HDA
Nakon izložbe, kao predsjednik kuratorija Gradskog muzeja, Emilij Laszowski i dalje neumorno radi za muzej i zagovara prikupljanje predmeta zagrebačke baštine. Jedna od važnih zadaća ovog kuratorija bila je donošenje statuta. Gradski muzej, sada pod upravom Gradskog poglavarstva, dobiva novo ime i prvi statut – Statut Muzeja grada Zagreba, koji je prihvaćen 13. srpnja 1928. godine.
9.20: Korespodencija općine Sv. Nedjelja, Gradskog poglavarstva i Emilija Laszowskog oko povrata ili otkupa predmeta za muzej
Sv. Nedjelja, Zagreb, svibanj 1927.
U dopisu općine Sv. Nedjelja Gradskom poglavarstvu traži se povrat ili kupnja predmeta koji su ustupljeni za izlaganje na Kulturno – historijskoj izložbi grada Zagreba. Gradsko poglavarstvo predmet upućuje Laszowskom, koji daje stručnu procjenu predmeta. Njegova procjena „od znatne kult.-historičke vrijednosti“ potvrdu je dobila u kontinuiranom izlaganju ovih predmeta od Kulturno-historijske izložbe 1925. do današnjih dana.
HDA
Emilij Laszowski je do svoje smrti ostao povezan s muzejom kojeg je osnovao. Darivao je muzeju i dalje predmete zagrebačke provinijencije, posjetnice, ulaznice, plesne redove, značke i medalje društava, organizacija i udruženja, nacrte grada, knjige i časopise. Najveći broj predmeta Laszowski je darovao već u dubokoj starosti, 1946., kada mu u ime Muzeja grada Zagreba zahvalnice šalju ravnatelji Krešimir Filić i Franjo Buntak. Nakon brojnih nedaća koje je prošao u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, potpuno svjestan svoje pozicije u društvu, Krešimiru Filiću, ravnatelju Muzeja grada Zagreba, Laszowski napominje da ga ne ističe u govoru prilikom otvorenja Muzeja. Činjenica da je u svojoj starosti došao na ovo otvorenje, otkriva njegovu veličinu i ljubav prema Muzeju. Nedugo nakon ovog otvorenja, Muzej grada Zagreba preseljen je u dio zgrade nekadašnjeg samostana opatica Klarisa u Opatičkoj ulici 20. Upravo u ovoj zgradi, krajem 17. stoljeća, dio svog života provela je opatica i poglavarica samostana Judita Petronila Zrinska, kćerka Petra i Katarine Zrinske. Smještaj Muzeja grada Zagreba u ovu zgradu spajalo je dvije ljubavi Laszowskog: obitelj Zrinskih i Frankopana i gradski Muzej. Nažalost, Laszowski nije bio prisutan na otvorenju Stalnog postava Muzeja grada Zagreba, 30 studenoga 1949.; dva dana prije otvorenja Muzeja, u večer 28. studenoga 1949. Emilij Laszowski je završio svoje zemaljsko putovanje.
9.28: Pozivnica Emiliju Laszowskom za otvorenje Muzeja grada Zagreba
Zagreb, 24. ožujka 1946.
HDA
9.29: Izresci iz novina o otvorenju Muzeja grada Zagreba i komentar Emilija Laszowskog uz izreske
Zagreb, 1946.
Bio sam na otvorenju. Molio dr. Filića da mene ne ističe, jer nije oportuno. To ga je upozorio i jedan moj dobri prijatelj. I on nije me spomenuo u govoru. Hvala mu. Govorio je g.? (nečitko) i Filić
HDA
Emilij Laszowski živio je svoj posao. Okruženje u kojem je odrastao, djedova bogata knjižnica, zbirke vrijednih predmeta, brloški arhiv, ukratko – baština utkana u njegovo biće, bila je temelj iz kojeg je Laszowski gradio institucionalni okvir u kojem je baštinu sačuvao i učinio ju dostupnom korisnicima. Strast za očuvanjem baštine vjerojatno je pokretala i njegove suradnike, a nebrojeni sati rada zasigurno su i mnoge njegove suvremenike potaknuli da slijede njegov primjer. Odrastajući u vlastelinskoj obitelji, upijajući djedove riječi i postupke prema seljacima, naučio je cijeniti one koji su u nepovoljnijoj situaciji od njega i imati suosjećanja za slabe ili nemoćne, što se očitovalo u cijelom njegovom radu. Gradski muzej Laszowskom zasigurno nije bio prvi ili prioritetni posao. Pa ipak, Laszowski se opravdano naziva utemeljiteljem, jer se današnji Muzej grada Zagreba, predmetno, prostorno i stručno, razvijao zahvaljujući dobrim temeljima koje je Laszowski postavio.
Laszowski je 18 godina bio voditelj, kustos i jedini zaposlenik gradskog muzeja. Međutim, od prve godine osnutka, pretrpan prostor muzeja i nemogućnost preseljenja u veću zgradu onemogućili su realizaciju osnovne funkcije muzeja – komunikaciju izložbama. Prostor je ograničavao i istraživanje muzejske građe, posljedično i objavljivanje stručnih muzejskih radova. No, sve to Laszowskog nije obeshrabrilo, nije odustajao od sabiranja muzealnih predmeta, nije odustajao od naglašavanja potrebe i važnosti zapisivanja podataka o predmetima. Rad u više institucija sigurno je onemogućio potpuno predanje jednom području, uranjanje i produbljivanje znanja u tom području. S druge strane, možda je upravo taj raznosvrsni rad zaslužan da Laszowski uvijek jasno razabire koja građa pripada muzeju, a koja arhivu ili knjižnici, a izrazito su mu jasne i granice skupljanja muzejske građe. Na sjednici kuratorija Gradskog muzeja, 9. kolovoza 1926., prof. Gjuro Szabo je predložio da vodstvo muzeja uzme za zadaću širi djelokrug, tj. izvan granica zagrebačke općine. Emilij Laszowski se tomu usprotivio i dao svoje mišljenje:
Muzej grada Zagreba (treba da) pridrži onu djelatnost, koja strogo zasiječe u život samoga grada, u njegovu povijesnu i kulturnu prošlost.
Upravo to je važan dio poslanja Muzeja grada Zagreba, kojeg ovaj muzej ispunjava do danas.
9.46: Kapica sretne smrti
Autor nepoznat, 19. st.
Kapicu je Laszowski darovao Muzeju 1926. Na predmetnom kartonu vlastoručno ju je opisao, a uz opis je dodao da je kapica iz ostavštine barunice Balby, vjerojatno iz Beča, a uobičajena u Zagrebu.
Smrt je Laszowskom došla nakon smrti njegovih supruga, majke, kćerke, nakon što je on, kao osnivač muzeja prešućen, simbolično mrtav i nakon što je ugašeno, odnosno umrlo, još jedno njegovo djelo – Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“. Ni tada se Laszowski nije predao. Do samoga kraja zadržao je svoj duh, srčanost i želju za radom. Ne znamo što je značila kapica sretne smrti, ali je Bogorodica, koja je na jednom dijelu te kapice naslikana, ista ona kojoj se u molitvi obratio nakon što je posljednji put posjetio prostorije Družbe, muzeja i knjižnice. Možda je upravo preko Nje našao vječni mir.
MGZ