3. Moje službovanje

Jednom sam opet napeo na obod sitašca jednu staru listinu kralja Matije Korvina i po tome improviziranom bubnju bubnjao. Ulovio me djed i kruto me namazao po stražnjici. Tad mi je tumačio vrijednost takovih isprava. I od tog vremena počeo sa poštivati stare listine i pisma. Dobio sam za to veliki interes.

Prvo i jedino stalno namještenje u životu Emilija Laszowskog bilo je ono u Zemaljskom arhivu u Zagrebu.

Započevši svoj arhivalni put 1891., neprekidno je službovao, penjući se stubama napredovanja, do umirovljenja 1939. godine. Golemi dio arhivske djelatnosti Laszowskog neodvojivo je povezan s aktivnošću njegova dugogodišnjega šefa i prijatelja, povjesničara i arhivista Ivana pl. Bojničića, koji je u Zemaljskome arhivu namješten godinu poslije njega.

Stanje koje su dvojica novopridošlih zaposlenika početkom posljednjega desetljeća 19. st. tamo zatekli bilo je uistinu katastrofalno. Prostorije u prizemlju Banske palače, zgradi u kojoj je bila smještena i Zemaljska vlada, bile su potpuno derutne, bez osnovnih uvjeta za smještaj, pohranu ili korištenje arhivskoga gradiva.

Zbog toga je Laszowski nepunu godinu dana nakon zaposlenja, sredinom 1892., zatražio najnužniju sanaciju prostora. Iako sredstva za zatražene popravke ne bi bila pretjerano visoka, Zemaljska se vlada na većinu njih oglušila.

3.1: Moje službovanje

Emilij Laszowski

HDA

3.2: Bansko pismo

Zagreb, 1. lipnja 1891.

Ban Khuen-Héderváry poziva Poglavarstvo grada Karlovca da obavijesti Laszowskog da je dobio namještenje kao dnevničarski arhivar u Zemaljskom arhivu u Zagrebu, a plaća mu je 1,5 forinte na dan.

HDA

3.3: Zgrada Banske palače

Fotograf nepoznat, Zagreb, 1910.

MGZ

3.4: Ivan pl. Bojničić

Atelier Merćep, Zagreb, oko 1910.

MGZ

Spašavanje svega što se spasiti dade

Poput derutnih arhivskih prostora, propadala su i iznimno vrijedne arhivalije po hrvatskoj provinciji, ali i u samoj metropoli. Senzibiliteta za čuvanje pisane povijesne baštine, uz rijetke iznimke, na terenu gotovo uopće nije bilo. Bojničić i Laszowski bili su dobro upoznati sa stanjem.

U takvim uvjetima prvi i temeljni zadatak onodobne arhivske službe bilo je spašavanja svega što se moglo spasiti.

Uglavnom prijenosom u zagrebački Zemaljski arhiv. Otkupima, preuzimanjima po službenoj dužnosti i darivanjem od 1895. godine u Zagreb su dopremljene stotine dužnih metara arhivskoga gradiva, primjerice arhiva poznate plemićke obitelji Rattkay.

Kakav je bio onodobni arhivski posao ilustriraju aktivnost oko zaštite i preuzimanja arhivskoga gradiva Srijemske županije sa sjedištem u Vukovaru, započete tijekom 1897. Laszowski je tamo službeno otputovao i zatekao stanje u kojem su najstariji spisi bili u golemom neredu, razbacani na nekoliko mračnih, nepristupačnih i vlažnih mjesta, a jedan je dio bio smješten u gospodarskoj zgradi u kojoj su se nalazile staja i suša. Veliki dio tih arhivalija nije se mogao spasiti, jer je zbog vlage potpuno istrunuo.

3.5: Dnevnik sa službenog putovanja u Vukovar

Emilij Laszowski, Zagreb, 19. kolovoza 1897.

HDA

3.6: Arkivi po županiji sriemskoj

Priobćeno u sjednici filologijsko-historijskoga razreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 23. listopada 1896. Napisao Emilij Laszowski / Starine, 1898., knj. 29

U radu Laszowski ponešto blažim tonom opisuje zatečeno stanje nego što je to učinio u službenim materijalima i bilješkama.

DiZbi.HAZU

Na prekretnici prema boljem arhivu

Golemim trudom Laszowskog i Bojničića posljednje godine 19. st. postale su prekretnicom u otvaranju Arhiva široj javnosti, osobito kada se počela promišljati i ostvarivati ideja o publiciranju vlastita glasila. Bojničić kao urednik i Laszowski kao njegova desna ruka i najmarljiviji suradnik započeli su s pripremom Vjestnika Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva čiji je prvi broj ugledao svjetlo dana godinu poslije, 1899.

Arhiv je opseg gradiva nastojao povećati na sve dostupne načine. Zbog toga je često surađivao i sa zagrebačkim antikvarijatima, primjerice s poznatim zagrebačkim antikvarom Mirkom Breyerom. Valja spomenuti i dugogodišnje pregovore, od 1903. do 1909. s predstavnicima kneza Alberta Thurn und Taxisa oko preuzimanja gradiva važnoga za hrvatsku povijest iz nekoliko vlastelinskih arhiva u njegovu posjedu. Još 1903. neuspješno je započeto uređivanje arhiva Zagrebačke županije koji je bio smješten na zagrebačkome Gornjemu gradu, ali se nalazio na samome rubu propadanja. Zahvaljujući administrativnom „loptanju“, tek 1925., odlukom predstavnika Zagrebačke županije, određeno je da se arhivski materijal Zagrebačke županije preda u Državni arhiv. Ipak, pokretanje akcija oko arhiva Zagrebačke županije potaknulo je druge velike župane da se pobrinu za stanje svojih pismohrana – Bjelovarsko-križevačka županija obratila se Ravnateljstvu arhiva za pomoć 1905., Virovitička 1906., a nešto kasnije i Riječko-modruška županija.

3.7: Naslovnica prvog broja Vjestnika Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva Zagreb, 1899. MGZ

3.8: Rudolf Horvat, Ivan pl. Bojničić i Emilij Laszowski u Arhivu

Vjekoslav Dominković, Zagreb, 1907.

iz: ELS

3.8: Rudolf Horvat, Ivan pl. Bojničić i Emilij Laszowski u Arhivu

Vjekoslav Dominković, Zagreb, 1907.

Iz: ELS

Sjajna nova zgrada na periferiji grada

Sitni popravci i polovična rješenja u prostoru Arhiva u Banskoj palači potrajali su gotovo dva desetljeća, sve dok se 1913., zahvaljujući prijateljskim i rodbinskim vezama Laszowskog s tadašnjim banom Nikolom Tomašićem, Zemaljski arhiv nije smjestio u namjenski izgrađenu zgradu Kraljevske sveučilišne knjižnice i Zemaljskog arhiva u kojoj se nalazi i danas.

Laszowski je s arhitektom Rudolfom Lubynskim radio na preinakama nacrta kako bi odgovarali novoj namjeni zgrade.

Nakon preseljenja, iako je vladalo golemo zadovoljstvo zbog novog i suvremeno opremljenog prostora, bilo je i sitnih prigovora, ponajprije oko sigurnosti – naime, tražilo se postavljanje rasvjete i noćne straže oko zgrade jer je to tada bila periferija grada.

3.9: Izgradnja Kraljevske sveučilišne knjižnice i Zemaljskog arhiva

Zagreb, oko 1912.

NSK

3.10 – 12: Prijepis Spomen-spisa na latinskom jeziku; Izjava Svetoslava Gaja o polaganju tube s

Spomen-spisom i oznakom mjesta ugradnje; Zapisnik o ugradnji Spomen-spisa

Emilij Laszowski, Svetoslav Gaj, 1911.

Izvornik Spomen-spisa Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ na pergamentu, kojeg je sastavio Laszowski, 4. srpnja 1911. je u zaštitnoj tubi uzidan u južni zid Velike čitaonice buduće Kraljevske sveučilišne knjižnice i Zemaljskoga arhiva, čime su obilježili početak gradnje. Zapisnik su na licu mjesta potpisali Emilij Laszowski, Velimir Deželić, Svetoslav Gaj i Rudolf Lubynski.

HDA

Čedan začetak gradskog arkiva

Nasljeđujući još 1905. godine Ivana Krstitelja Tkalčića na priređivanju zbirke izvora Povijesnih spomenika grada Zagreba, od gradskog poglavarstva i načelnika Milana Amruša zatražio je Laszowski staru škrinju s gradskim spisima i poveljama, koja je nakon Tkalčićeve smrti bila vraćena poglavarstvu. Kako je škrinja čuvala spise datirane do prvih desetljeća 16. st. trebalo je pronaći dokumente novije od toga. Pretraživao je i druge arhive u Zagrebu. Uz dozvolu načelnika, 1907. godine, prilikom potrage za starinarskim predmetima za gradski muzej, kojemu je već bio stvoren zametak, premetao je prostorije gradske vijećnice, tavan joj i podrum, te je pronašao rastepene stare isprave, zapisnike, spise i dr. Staru škrinju i sve tada pronađeno Laszowski je dao prenijeti u kulu iznad Kamenitih vrata, odnosno, u prostor gradske knjižnice i muzeja. Kula nije bila primjerena za čuvanje arhivalija, a niti je bilo mjesta u njoj, pa je u svibnju 1914. zatraženo od Gradskog poglavarstva da se gradski arhiv smjesti u nove prostore Državnog arhiva. Arhivalije je već krajem tog mjeseca dopremio sam Laszowski, uz pomoć podvornika Gradske knjižnice. Brigu o gradskom arhivu službeno je nastavio, kao kustos arkiva i u novom prostoru. O svemu tome Laszowski iscrpno izvještava u svojem radu Zagrebački gradski arkiv.

3.13: Zagrebački gradski arkiv

Laszowski // Zagreb – revija Društva Zagrepčana, 1939.

MGZ

Rat je, a radi se

U jeku Prvoga svjetskog rata arhivska djelatnost nije zamrla. Preuzeto je arhivsko gradivo Kr. plemićkog konvikta u Zagrebu. Iste, 1914. godine Zemaljska vlada sklopila je ugovor sa Zagrebačkom nadbiskupijom o pohrani arhiva Prvostolnoga kaptola u Zemaljski arhiv na trajanje od pedeset godina. Arhiv je bio dopremljen 1916., a Laszowski je odradio najveći dio poslova oko preuzimanja, te kasnije i oko pohrane arhivalija.

Golema energija i vrijeme bili su utrošeni u rad na terenu, na pismohranama županija i sudova. Primjerice, polovicom 1917. pokrenuta je akcija proučavanja, odabiranja i preuzimanja gradiva kod kotarskih sudova u Zemunu, Srijemskim Karlovcima i Mitrovici, Glini i Kostajnici, Brinju i Otočcu. Zbog velikog opsega posla u Zemun, Mitrovicu i Srijemske Karlovce poslan je ravnatelj Arhiva Bojničić, dok je posao oko vrednovanja i preuzimanja gradiva kotarskih sudova u Glini, Kostajnici, Brinju, Otočcu i Gospiću obavljao Laszowski.

Nakon svršetka Prvoga svjetskog rata Bojničić i Laszowski su bili uključeni u pregovore oko raspodjele arhivske imovine bivše države. Posve je sigurno da su imali namjeru učiniti sve što je u njihov moći kako bi se arhivski materijali podrijetlom povezani s Hrvatskom vratili gdje i pripadaju, ali rezultati tih pregovora bili su poražavajući, jer je Hrvatska izgubila veliku količinu gradiva od nemjerljivoga značenja za vlastitu povijest.

3.14: Nadvojvoda Franjo Salvator, Emilij Laszowski i Velimir Deželić ispred zgrade Zemaljskog arhiva i Sveučilišne knjižnice Zagreb, 25. lipnja 1914. HDA

3.14: Nadvojvoda Franjo Salvator, Emilij Laszowski i Velimir Deželić ispred zgrade Zemaljskog arhiva i Sveučilišne knjižnice

Zagreb, 25. lipnja 1914.

HDA

3.15: Laszowski u čitaonici Državnog arhiva Zagreb, 2. prosinca 1921. HDA

Direktor Državnog arhiva

Ivan pl. Bojničić, nakon duže bolesti, preminuo je u lipnju 1925. Odmah je za privremeno upravljanje Državnim arhivom bio određen Laszowski, da bi uskoro kraljevim ukazom iz studenoga 1925. bio postavljen za direktora ustanove, čime je započelo novo razdoblje djelovanja u ustanovi i skrbi za arhivsku baštinu.

Preuzimanje županijskih pismohrana zapravo je obilježilo dolazak Laszowskog na ravnateljsku poziciju u Arhivu. Taj posao ponajprije je bio otežan administrativnim preprekama i problemima financijske prirode. No, Laszowskom je bilo jasno da bi istraživanje domaće ranonovovjekovne povijesti bilo nemoguće bez tih izvora i sve je učinio da ih spasi.

U četrnaestogodišnjemu razdoblju upravljanja arhivom Laszowski je sa suradnicima nastavio obavljati vrlo raznorodne arhivističke poslove, od daljnjega preuzimanja vrijednih fondova poput sudbenih stolova, vlastelinstava i osobnih rukopisnih ostavština, uključivanja u izravne pregovore za restituciju arhivskoga gradiva bivše države do neuspjelog pokušaja osnivanja strukovnog udruženja. Pritom posve zanemarujući napredne (teorijske) strukovne obrasce razvijenijih zapadnoeuropskih država, što su mu njegovi nasljednici poslije često spočitavali.

Posljednji značajan posao prije odlaska u mirovinu te i nakon službenog umirovljenja, bio je prijenos arhivalija skladatelja i muzikologa Franje Ksavera Kuhača iz Gradskog muzeja u Državni arhiv. Odlaskom u mirovinu nije prekinuo suradnju s ustanovom u kojoj je neprekidno službovao 48 godina. Do početka Drugoga svjetskog rata svakodnevno ju je s radnim elanom posjećivao.