2. Kako i što sam učio?
Svako sam jutro prije zajutraka došao u njegovu sobu, tu bi se sjeo do njega na divan. On bi čitao sklonidbe i sprege uz prevod na njemački
(hic dominus – der Herr; hujus domini – des Hern i t.d.) …
Od tada nijesam s njime drugačije nego latinski govorio, a ne sjećam se, da bi ikada drugačije bilo.
Život u Brlogu na Kupi bio je obilježen brigom majke i djeda za, u početku, vrlo boležljivog dječaka. Rano djetinjstvo odvijalo se u bezbrižnosti i igri na krasnom brloškom imanju koje će se Emiliju zauvijek uvući u srce i dušu. Imao je i dadilju, Njemicu, s kojom je već zarana naučio osnove njemačkog jezika.
Majka i djed bili su mu izvorište prvih znanja i pogleda na svijet. Davali su mu i one prve važne odgojne i svjetonazorske upute, ali i pružali veliku emotivnu potporu. Odgajan je bio u strogom katoličkom duhu, molitve su bile obavezni dio svakodnevice − njemačkim ga je naučila majka, a latinskim molitvama djed. I sam je zapisao da zahvaljujući majčinim dobronamjernim savjetima u životu nije sašao s moralne staze.
Za njegovo je obrazovanje najzaslužniji bio djed Filip Šufflay, poznat svima po svojim specifičnim interesima, širini pogleda i znanju, o čemu je i Dušan Lopašić u Svjetlu 1889. godine zapisao:
…to je jasan dokaz, da je Filip Šuflaj bio na velikom stupnju izobraženja, pa kad se uzme, da je latinski jezik bio „dvorski“ jezik u Brlogu, − kad se uzme, da je on u toj pustari sakupio mali muzej, da je bio hortolog i ekonom na glasu, da se je bavio svimi granami ljudskoga znanja, tada se neće nitko čuditi, što sam ja u predjašnjem broju pokojnog starca, pravog i pravcatog Hrvata, tako obširno spomenuo.
2.1: Emilij Laszowski
Ferdo Kellemen, Zagreb, 1876.
HDA
Učenje s djedom – najčvršći temelji
Vrijeme prve, iako neformalne, ali zato za Emilija prevažne naobrazbe, koja će najdublje utjecati na sve njegove kasnije životne odabire, zanimanja i afinitete, započelo je vrlo rano. Naime, djed mu je cijeli život bio najveći autoritet. Unuk ga je obožavao i izuzetno poštovao, upijao svaku njegovu riječ i lekcije i do šeste godine već je znao ponešto čitati, pisati i računati. Unuku je djed usadio i ljubav prema prošlosti, povijesti, legendama, starim dokumentima…
Zapisao je Emilij da je latinski bio obiteljski jezik u obitelji Šufflay, da se pak za stolom govorio njemački, a hrvatski bio jezik podučavanja djece. Mali je Emil s djedom gotovo isključivo komunicirao na latinskom, a i s majkom i ujakom često je latinski govorio. To besprijekorno znanje mrtvoga jezika u radu s arhivskim gradivom kasnije je bilo ključno; u tomu je bio nenadmašiv.
Sačuvan je Emilijev neobjavljeni rukopis Kako i što sam učio? u kojem pojašnjava tijek svojeg obrazovanja, a znakovito je da tekst započinje rečenicom:
Moj pokojni djed, kod kojega sam odhranjen mnogo se je brinuo za moje nauke. Znanje i škola, bili su mu jedini čvrsti temelj svakom valjanom životu i napretku…
Premda je i moja majka nastojala oko mojih nauka, nije ni s daleka tako ozbiljno to shvaćala kao djed. Ona me je kao jedinca više mazila, ali djed bio strog i odrješit a glede nauka nepopustljiv. Ja sam opet bio razmaženo dijete.
2.2: Rukopis Kako i što sam učio?
Emilij Laszowski, poč. 20. st.
Prva stranica neobjavljenog teksta u kojem Laszowski piše o tijeku svojeg obrazovanja.
HDA
2.3: Filip Šufflay
Fotograf nepoznat; prije 1882.
Djed Emilija Laszowskog.
HDA
Iz stare djedove latinske gramatike iz koje su učili svi, i djed i njegova braća, sva djeca i unuci, Rudimenta linguae latinae, učio je i Emilij, svako jutro kod djeda u sobi. Bila je to kombinacija učenja latinskoga i njemačkoga, jer je tako to zamislio djed, a mladi mozak sve je upijao. Za nagradu i poticaj davao mu je djed slatkiše, ili toplu čokoladu… Latinskim ga je podučavao u svo vrijeme, čak i u dokolici ili pri nekim drugim poslovima. Nevjerojatna je djedova upornost da svoje unuke obrazuje već zarana, i on im se pri tome maksimalno posvećivao, unatoč brojnim obavezama koje je imao vodeći imanje.
Majka ga je podučavala sviranju glasovira, a i sama je bila vrlo obrazovana, zahvaljujući uršulinkama u samostanu u Škofjoj Loki i naravno, ocu Filipu. Djed je bio prilično strog u discipliniranju dječaka i učenju, iako mu je bio miljenik.
Privatist
Formalno školovanje Emilija Laszowskog započelo je godinu dana nakon donošenja prvoga školskog zakona 1874. godine. S njime je u Hrvatskoj uveden građanski školski sustav, odnosno obavezno osnovnoškolsko obrazovanje, tada četverogodišnje pučke škole. Emilij nije redovno polazio nastavu, već su ga podučavali različiti privatni instruktori (u ono vrijeme nazivali su se informatori) koji su dolazili u Brlog. Usporedo se i dalje odvijalo učenje s djedom i učenje klavira s majkom i učiteljem.
Potom je Emilij, kao privatni učenik polagao ispite u takozvanoj normalki, pred ispitnim povjerenstvom. U razdoblju od 1875. do 1877. četiri je razreda položio s odličnim uspjehom i dobio otpusnicu Opće pučke dječačke škole u Karlovcu.
2.4: Lateinisch-deutsches und Deutsch-lateinisches Handlexikon…
Svezak drugi. Sastavio Immanuel Johann Gerhard Scheller / Leipzig, 1796.
Na unutrašnjosti prednje korice ovoga latinsko-njemačkog rječnika nalazi se potpis Filipa Šufllaya; Emilijev zapis, datiran na 30. travnja 1938., da se radi o „Schellerovu leksikonu” kojim se služio njegov djed Filip; te ex libris Emilija Laszowskog.
MGZ
2.4: Lateinisch-deutsches und Deutsch-lateinisches Handlexikon…
Svezak drugi. Sastavio Immanuel Johann Gerhard Scheller / Leipzig, 1796.
Na unutrašnjosti prednje korice ovoga latinsko-njemačkog rječnika nalazi se potpis Filipa Šufllaya; Emilijev zapis, datiran na 30. travnja 1938., da se radi o „Schellerovu leksikonu” kojim se služio njegov djed Filip; te ex libris Emilija Laszowskog.
MGZ
Kao privatist u Karlovcu i Zagrebu, nastavio je školovanje i u nižim razredima gimnazije (današnji 4. do 8. razred osnovne škole), u razdoblju od 1877. do 1882. godine.
No nije sve teklo glatko kao ranije − Emilij pokazuje probleme u učenju. Očito da je podučavanje samo s privatnim informatorima i van sustavnog školovanja bez redovnih odlazaka na nastavu s ostalim učenicima, pokazalo određene mane. Prva tri razreda u Kralovcu prošao je relativno dobro, ali je četvrti pao, pa je ponavljao godinu u Zagrebu i prošao tek nakon popravnoga ispita u jesen 1882. godine. Imao je tada 14 godina.
Moj materinji jezik je latinski
Peti razred gimnazije (današnji prvi razred gimnazije) započeo je 1882. godine kao i do tada, kao privatista, no do jeseni 1883. godine nije uspio položiti niti jedan ispit. Iz perspektive njegove emotivnosti može se to objasniti time da mu je u međuvremenu umro dragi djed Filip Šufflay. Školsku godinu 1883./1884. upisuje, potom, kao redovan učenik u Zagrebu, na Kraljevskoj gimnaziji na Gornjem gradu.
Iako je majka jedva pristala na njegovo preseljenje u Zagreb, popustila je na nagovor Emilijeva podučavatelja Dane Marinića i nećaka Nikole Tomašića, koji je i sam određeno vrijeme bio informator Emiliju i mlađem bratu Beli, pa je znao situaciju. Sidonija je uvidjela da kao privatni učenik sin neće uspjeti dovršiti školovanje.
Opremila ga je majka novom obućom i po mjeri sašivenom odjećom i osigurala mu stanovanje i poduku kod profesora Franje Marna. Ovaj ga je pak u obitelj primio srdačno kao da mu je rod, i intenzivno ga podučavao, uvidjevši da je u mnogim predmetima prilično zaostao – suškolarci su ga zato odmah prozvali Tutlanom. No brzo ih je sustavnim učenjem i trudom sustigao.
2.5: Franjo Marn
Atelier Varga, Zagreb, druga pol. 20. st.
Profesor, najmodavac, podučavatelj i veliki dobročinitelj Emilija Laszowskog.
HDA
2.6: Rukopis Curiculum vitae
Emilij Laszowski, 1923.
Piše o svojem školovanju, prvim afinitetima prema arhivalnom poslu, latinskom jeziku – spominjući se djeda Filipa Šufflaya.
HDA
No u jednom je od početka bio dobar – u latinskom jeziku. Rečenicom Moj materinji jezik je latinski, prema zapisima i sjećanjima Emilijeva školskog prijatelja dr. Milana Šenoe, Emilij je odgovorio učitelju na prvom satu latinskoga jezika u 5. razredu gimnazije.
S profesorom Marnom je ostao u odličnim odnosima i nakon školovanja. Smatrao ga je svojim velikim dobročiniteljem, koji mu je, zajedno sa svojom obitelji, pomogao priviknuti se na novi život van Brloga i daleko od majke, što mu je uvijek predstavljalo najveći problem.
Put ka osamostaljenju doživio je u Zagrebu i kroz lijepa druženja s drugim učenicima koji su mu postali prijatelji, poput Milana Šenoe koji je praznike provodio u Brlogu i o tome ostavio zapisana sjećanja. Iako je pred kraj gimnazijskog školovanja teško obolio od šarlaha i dizenterije i preživio samo zahvaljujući svojem starom doktoru Ferdi Sallokeru iz Metlike, obiteljskom liječniku koji ga je i porodio, te majci koja se doselila u Zagreb i brinula o njemu, Emilij je maturirao u srpnju 1887., u 19. godini. Polučio je odličan uspjeh, kao jedan od najboljih đaka na gimnaziji i stekao svjedočbu zrelosti.
2.7: Stranica imenika Klasične gimnazije u Zagrebu – pod rednim brojem 23. Laszowski Milan
Zagreb, 1887.
U svim školskim dokumentima iz pučke škole i gimnazije gotovo redovno se koristila inačica imena Emilij – Milan.
DAZG
2.8: Zapisnik ispita zrelosti
Zagreb, 1887.
U zadnjem redu, pod rednim brojem 20, navodi se Laszowski Milan, s kratkim opisom tijeka školovanja.
U predzadnjoj rubrici, koja nosi naziv Je li mu dopitana zrelost za polazak na sveučilište ili nije…, kod Laszowskog piše zrio s odlikom.
DAZG
2.9: Maturanti Kraljevske gimnazije u Zagrebu
Nepoznati foto-atelje, Zagreb, 1887.
Laszowski stoji u gornjem drugom redu, četvrti zdesna.
HDA
2.10 – 2.11: Svjedočba zrelosti
Tisak C. Albrecht, Zagreb, rukom ispisan tiskani obrazac, 1887.
Svjedodžba zrelosti, odnosno svjedodžba mature Kraljevske gimnazije u Zagrebu na ime Milan Laszowski.
HDA
Sad sam stajao pred vratima visokih škola...
Isprva se odlučio za studij medicine.
Možda je i njegova boležljivost u djetinjstvu i mladosti i obiteljski liječnik koji ga je spasio bio jedan od razloga odabira baš tog studija, ili to što su se i neki njegovi prijatelji iz gimnazije također odlučili za medicinu.
Zahvaljujući tada još relativno dobrim majčinim financijama, u jesen 1887. godine upisuje Medicinski fakultet Kraljevskog sveučilišta Karla Franje u Grazu.
U Grazu je bio pokopan i njegov otac Sigismund Laszowski pa je mogao često obilaziti njegovo posljednje počivalište.
No interes za medicinu brzo se izgubio − vježbe seciranja nisu mu dobro legle. U Grazu je stoga više vremena provodio u knjižnicama i arhivima, a svidio mu se i društveni život. Tako se i strastveno zaljubio u barunicu Claudinu S., mladu udovicu, a i ona u njega. Već su maštali o zajedničkom životu, a kako je bila bogata, sanjali su da će se posvetiti gospodarenju imanjima, otplatiti dugove u Brlogu… No, doživio je ljubavno razočaranje zbog kojega naprasno odlazi iz Graza ni nepuna dva mjeseca nakon dolaska i definitivno prekida studij medicine.
2.12: Potvrda o upisu na Medicinski fakultet Kraljevskog sveučilišta Karla Franje u Grazu
Graz, 1887.
HDA
2.13: Potvrda o upisu na Pravo- i državoslovni fakultet
Kraljevskoga sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu
Zagreb, 1888.
HDA
Skoro godinu dana nakon povratka, dakle gotovo cijelu 1888. godinu, provodi u Brlogu, pomaže majci u vođenju imanja, intenzivnije se bavi proučavanjem povijesti, a ostatak vremena provodi u brojnim druženjima, izletima, zabavama… Vojna komisija ga oslobađa i vojne obaveze, proglašen je nesposobnim zbog spuštenih stopala. Bio je, inače, odličan jahač, oružje je volio i dobro se njime služio u lovu, a ni odlazak u vojnu službu nije mu bio mrzak. No to se nije dogodilo.
Odluku da studira voljenu povijest nije donio; odlučio se za studij prava na Pravo- i državoslovnom fakultetu Kraljevskoga sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, kojeg upisuje 8. listopada 1888. godine.
Moguće da je to učinio i na nagovor Nikole Tomašića, svojega rođaka koji je tada već pravo završio, a činjenica je da je i djed Filip završio pravo, kao i dva djedova brata, koji su nekoć bili i profesori na Zagrebačkoj akademiji.
2.14 – 2.15: Index predavanja Emilija Laszowskog s Pravo- i državoslovnoga fakulteta u Zagrebu
Zagreb, 1888./1889.
HDA
Te iste 1888. godine upoznaje svoju buduću suprugu Emiliju Skrowni. U Zagrebu je živio u iznajmljenom stanu i vrijedno studirao sve do pred konac 1889. godine kada zbog bolesti na neko vrijeme prekida studij i liječi se u Brlogu. Dobivši dijete, kći Feodoru, početkom travnja 1890. godine Emilij i Emilija vjenčali su se u kapelici u Brlogu.
Nastavivši studiranje, ima sreće po preporuci se zaposliti u tada Kraljevskom hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom zemaljskom arhivu u Zagrebu, što mu je, osim velikog afiniteta prema arhivalnom poslu, donijelo i uvijek potreban novac. Naime financijska situacija i stanje s Brlogom već su duže vrijeme bili veliki problem, a on se sada morao brinuti ne samo za sebe, već i za suprugu i dijete.
Istovremeno sa studiranjem prava, polaže i potrebne državne ispite ̶ njih tri.
Diplomirao je i 1. rujna 1893. godine podigao svoj absolutorij. Postao je pravnik.
2.16: Svjedočba o državnom ispitu
Tiskani obrazac Narodnih Novinah, Zagreb; rukom ispisan, 1891.
Svjedodžba kojom se potvrđuje da je Laszowski kao redovni student Pravnoga fakulteta (Pravo-i državoslovni fakultet) položio prvi državni ispit (pravno-povijesni razdjel) 26. listopada 1891. godine.
HDA
2.17: Svjedočba o državnom ispitu
Tiskani obrazac Narodnih Novinah, Zagreb; rukom ispisan, 1893.
Svjedodžba kojom se potvrđuje da je Laszowski kao redovni student Pravnog fakulteta (Pravo-i državoslovni fakultet) položio drugi državni ispit (sudstveni razdjel) 15. srpnja 1893. godine.
HDA
2.18. – 2-20: Absolutorij Emilija Laszowskog s Pravo- i državoslovnoga fakulteta u Zagrebu
Tiskani obrazaca; rukom ispisan, 1. rujna 1893.
Diploma kojom se potvrđuje da je Emilij Laszowski završio studij prava odnosno svršio pravo i državoslovne nauke. U potpisu je rektor Kraljevskog Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu dr. Josip Pliverić i dekan Pravo- i državoslovnoga fakulteta u Zagrebu dr. Franjo Josip Spevec.
HDA
Cjeloživotno učenje
Ono što je osobito bilo važno je njegovo daljnje samoobrazovanje, rad, stjecanje iskustva, velika ljubav prema povijesnim temama, istraživanja, njegova širina pogleda, kreativnost i inicijative, njegov književni rad, apsolutna predanost poslu u Arhivu i nevjerojatna energija.
Poznanstva i suradnje s nekim od najvažnijih povjesničara, pisaca i općenito kulturnih djelatnika, često su se pretvarala u odana prijateljstva. Od starijih je kolega učio puno, slušao ih, cijenio njihove savjete. Bilo je to nakon školovanja − najbolje školovanje.
Na njegov povjesničarski rad najviše su utjecali neki od onodobnih vrhunskih autoriteta na tom području – Ivan Krstitelj Tkalčić, Tadija Smičiklas i Radoslav Lopašić. Ovaj potonji bio je prijatelj njegova djeda Filipa Šufflaya i znatno je utjecao na njegov spisateljski rad na području povijesne topografije. Uvijek na izvoru – tako je pisao svoja povijesna djela. Od kad je pročitao Valvasorovo djelo Slava Vojvodine Kranjske još u gimnaziji, kako navodi njegov prijatelj Velimir Deželić 1914. godine u djelu napisanom povodom 25. godina književnoga rada Emilija Laszowskog, sanjao je da bi i Hrvatska trebala imati takovo djelo. Laszowski je taj dio svoje spisateljske djelatnosti izuzetno volio, spajajući putovanja s proučavanjem i pisanjem.
Kao vrhunski čitač latinskih isprava, izuzetno vrijedan i pedantan, surađivao je blisko s Ivanom Krstiteljem Tkalčićem punih četrnaest godina. Za njega bi zasigurno mogli reći da je Laszowskom bio mentor, čovjek kojeg je cijenio i čije je savjete tražio od 1891. kad se zaposlio u Arhivu. Tkalčić ga je uputio u tajne čitanja, prepisivanja i objave povijesnih izvora. Bili su prijatelji. Po Tkalčićevoj izričitoj želji, grad Zagreb je nakon njegove smrti 1905.godine, upravo Laszowskom povjerio daljnje izdavanje Povjesnih spomenika grada Zagreba. S profesorom Tadijom Smičiklasom surađivao je osamnaest godina, do 1914. godine, na prikupljanju, priređivanju i objavi isprava Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije; bio mu je glavni pomoćnik u prepisivanja isprava iz zagrebačkih i stranih arhiva.
Mogu mirne duše reći da sam za Codex prepisao nekoliko tisuća isprava…
U svojemu je radu, uz iznimno široko obrazovanje i znanje jezika, komunikativnost i samodisciplinu, postigao puno. Radoholičar i intelektualac, danas se s pravom opisuje kao povjesničar, arhivist, heraldičar, paleograf, genealog, muzeolog, bibliotekar, biograf, začetnik sustavne zaštite i očuvanja kulturne i prirodne baštine… uz obavezno – i tako dalje – pri svakom pokušaju da ga se do kraja predstavi.
2.21: Emilij Laszowski
Nepoznati foto-atelje, Zagreb, 1911.
HPM
