16. Ja ne poznajem ni mržnje ni zavisti
Do danas nije u potpunosti razlučeno je li rad Emilija Laszowskog važniji kao izdavača arhivskoga gradiva, povjesničara Zagreba, suutemeljitelja Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, Muzeja grada Zagreba, Knjižnica grada Zagreba, Državnog arhiva u Zagrebu, Hitne pomoći, poticatelja i zagovornika Zrinsko-frankopanskog kulta, pisca niza popularno-povijesnih monografija i brojnih priloga, arhivskog djelatnika ili sve to i još mnogo toga.
Svakako, riječ je o eruditu, koji je cijeli život posvetio bogatoj hrvatskoj baštini i prošlosti, promičući svijest o potrebi zaštite te očuvanja pisanih, umjetničkih i graditeljskih spomenika Hrvatske. Bio je intelektualac s velikom sposobnošću registriranja društvenih kretanja i prepoznavanja njegovih potreba. Relativno pogodna situacija početkom 20. stoljeća u pogledu sve snažnijeg procesa modernizacije privrede te djelomične demokratizacije društvenog života, povezana sa spomenutim osobinama ovog intelektualca, omogućila je da u okviru djelovanja u Družbi „Braće Hrvatskoga Zmaja“ utemelji čak četiri kapitalne ustanove, čija je društvena vrijednost prerasla gradske okvire u kojima je isprva zamišljena.
Sravnjujući djelovanje Laszowskog na različitim poljima privatnog, profesionalnog i društvenog života gotovo je nemoguće ne zapitati se odakle je proizlazila golema energija koja mu je omogućila da uza sve obaveze i životne uvjete, ostavi takav neizbrisiv trag na kulturnom polju, u kojem se tijekom višegodišnjeg djelovanja oblikovao u priznatog povjesničara, arhivista, istraživača, javnog djelatnika i općenito, intelektualca svog vremena.
16.1: Osobna iskaznica Emilija Laszowskog
Zagreb, 1916.
HDA
16.2: Djelovanje Emilija Laszowskog izazivalo je zanimanje stručne i šire javnosti. Sabrana novinska građa svjedoči o ulozi koju je ovaj kulturni djelatnik zauzimao u društvu međuratne Hrvatske
Sabrao, sredio i ukrasima opremio Viktor Mohr, Zmaj Svetoandrijski / Zagreb, 16. studenoga 1965.
DBHZ
Živeći u dinamičnom 20. stoljeću, nikad se nije upuštao ni u kakva politička grupašenja, okupljanja i prosvjede, držeći se doslovno savjeta kojeg je u mladosti od Ante Starčevića osobno dobio: „Sinci samo radite za domovinu, a vičite malo…” Ponašao se kao lojalan državni službenik u svakoj vladajućoj opciji unutar određenog razdoblja. Njegova nesklonost političkom eksponiranju, i pokornost prolaznim političkim vlastima, manje su posljedica neke njegove nezainteresiranosti za politiku ili nedostatak hrabrosti, već su više odraz osobne predanosti radu na polju kulture i znanosti, te svjesnost značenja takvog rada za društvo. Vrijednost koju je svojim minucioznim radom izgradio, bila bi vrlo vjerojatno ugrožena da se upuštao u politički avanturizam i zamke kojim su obilovale godina raspada carstava te kolebljivo međuratno razdoblje.
16.3: Donacije Emilija Laszowskog Muzeju za umjetnost i obrt
Zagreb, 25. veljače 1938., 20. rujna 1943., 8. kolovoza 1945.
Smjenjivale su se države, društvena uređenja, rat i mir, a neumorni pregalac Laszowski ostao je predan svom radu na kulturnom polju.
HDA
Nedugo nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske imenovan je ravnateljem Ratnog arhiva i muzeja NDH. Kao i tijekom prijašnjih državnih uređenja, Laszowski se nastojao uklopiti u novi poredak i baviti se onim što je najbolje znao – radom u kulturi. Ipak „stari” Laszowski koji se vrlo spretno kretao kroz prijelomne političke trenutke prve polovice 20. stoljeća, nije bio dorastao novim političkim sustavima koji su uspostavljeni tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata. Vrlo brzo izgubio je naklonost novih režima.
16.4: Pečatnjak Ratnog arhiva i muzeja NDH
Zagreb, 1940-te
MGZ
16.5: Potvrda o primitku arhivalija u Ratni arhiv i muzej NDH
Zagreb, 13. ožujka 1945.
Prvi ravnatelj ove institucije bio je Emilij Laszowski. Iako smijenjen nakon samo par mjeseci i dalje nastavlja suradnju. Političke i osobne neprilike nisu ga omele u vlastitom poslanju.
HDA
16.6: Potrošački bonovi
Zagreb, 1945.
Emilij Laszowski dijelio je teške životne uvjete svojih sugrađana za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.
HDA
U Socijalističkoj Hrvatskoj nastavljaju se nevolje po Laszowskog. Brzo nakon rata uhićen je od novih vlasti i odveden na ispitivanje. Iz stanice milicije prebačen je u logor na Kanalu, kojeg je osnovalo Odjeljenje za zaštitu naroda (OZN-a), na mjestu današnjega Autobusnoga kolodvora Zagreb, gdje je nakon nekoliko dana i ispitivanja oslobođen. Potreseni Laszowski opisao je zatočeništvo u svojem dnevniku.
16.8: Isječci iz osobnog dnevnika Emilija Laszowskog
Zagreb, lipanj 1945.
HDA
16.7: Uspomene na uhićenje i zatočeništvo
Zagreb, 22. – 26. lipnja 1945.
Revers osobnih stvari sastavljen po uhićenju, natpis s paketa za Laszowskog u logoru na Kanalu, tramvajska karta korištena za povratak iz logora i druge memorabilije.
HDA
16.9: Pismo Pavla Laszowskog o položaju njegova oca Emilija u logoru
Sin Pavao pokušava urgirati kod Svetozara Rittiga, crkvenog vjerodostojnika, uglednog člana NOP-a i povjesničara, za položaj svoga oca, s kojim je Rittig surađivao u međuratnom razdoblju.
Zagreb, kraj lipnja 1945.
HDA
Draga Ico!
Ja sam otišao na Kanal odnesti paket. Tata se nalazi po svoj prilici u baraki I. ili VI. Molim te gledaj i informiraj se, da tata bude čim prije preslušan. Čujem od poznatih da su često zabrane slanja paketa pa da dobivaju samo proju na vodi. Ti znaš što to znači za tatu. Rittig se mora svakako informirati, da se tata odmah presluša. Moguće može Rittig posjetiti logor (tatu). Eventualno kao bolesnik, zbog slabosti obće, da ga se smjesti u bolnicu. Bobnarica mi kaže da je njen muž jako slabio i kako je vidjela tatu u logoru da jako slabo izgleda i kako izgleda ne može on ni dva tjedna izdržati. Molim te pokušaj što možeš.
Pozd. Pavel
16.10: Upitni arak u kojem Emilij Laszowski novim vlastima pojašnjava svoje djelovanje za vrijeme NDH
Zagreb, 29. lipnja 1945.
HDA
16.11: Otpusnica iz logora za Emilija Laszowskog
OZN-a za Zagreb, Komanda logora Kanal, Zagreb, 26. lipnja 1945.
HDA
16.12: Privremena osobna iskaznica Emilija Laszowskog
Zagreb, 12. rujna 1945.
HDA
U posljednjim godinama života Laszowski ostaje aktivan. Suradnja s brojim institucijama svela se na daljnje uporno doniranje građe. Umirovljenjem na mjestu ravnatelja Državnog arhiva i gašenjem Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, polako nestaje iz javnog života. Dana 28. studenoga 1949. preminuo je Emilij Laszowski, jedan od najmarljivijih i najplodnijih hrvatskih kulturnih radnika svojeg vremena. Datosti obilježavanja Dana Republike idućeg 29. studenoga, onemogućile su pravovremeno tiskanje osmrtnica koje bi brojne prijatelje, veliki krug kulturnih javnih radnika i prije svega braću zmajeve obavijestile o ispraćaju ovog velikana. Okolnosti tako nisu dozvolile veličanstveni pogreb kakvog je Laszowski zaslužio.
16.13: Emilij Laszowski, dugogodišnji ravnatelj Državnog arhiva
Zagreb, 1930-te
HPM
16.14: Zahvala za darove „pravom osnivaču” Muzeja grada Zagreba
Zagreb, 7. svibnja 1946.
Značaj Laszowskog u Muzeju grada Zagreba nije izblijedio ni 20 godina nakon njegovog odlaska s mjesta ravnatelja, a on sam do smrti dariva gradski muzej.
HDA
16.15: Osmrtnica Emilija Laszowskog
Zagreb, 1. prosinca 1949.
HDA
16.16: Spomenica pokojnom Emiliju Lazowskom
Viktor Mohr, Zmaj Svetoandrijski
Zagreb, 16. studenoga 1965.
DBHZ
Bio je to početak nestajanja njegovog imena iz kolektivne memorije naroda. U narednim desetljećima uspomena na Laszowskog prošla je sudbinu selektivnog pamćenja, odnosno selektivnog zaboravljanja. U rekonstruiranom sjećanju, nije bilo mjesta za njega. Urušenu predratnu prošlost trebalo je ponovno izgraditi, pri čemu je nešto nužno zaboravljeno. Pravi predmet analize svakoga društvenog sjećanja stoga bi se trebao fokusirati na ono što je naglo zaboravljeno pri njegovom konstituiranju. Obrasci zaboravljanja reproducirali su se i do danas. Doduše, stručna javnost je nastojala u nekoliko proteklih desetljeća, objavom izložbe, zbornika, stručne i znanstvene literature skrenuti pozornost na značajnost lika i djela Emilija Laszowskog. No takav napor još nije ispunio cilj zahvaćanja šire publike.
Svoju trajnu brigu, možemo kazati čak i opsesiju, u čuvanju uspomene na velikane hrvatske povijesti, Laszowski je među ostalim, provodio i radom u Povjerenstvu za nazive ulica i trgova u gradu Zagrebu. Nažalost, on sam nije od svojih nasljednika u tom tijelu, barem do sada, prepoznat kao zaslužnik vrijedan da se po njemu imenuje dio javnog prostora u glavnom gradu Hrvatske.
Ipak iza Emilija Laszowskog ostalo je mnoštvo konkretnih i u svakodnevnom životu Zagreba „opipljivih” rezultata, koji svaki zasebno za sebe djeluju kao neformalni spomenici njegovu životu, radu i vizionarstvu.
16.17: Pozivnica Odbora za nazive ulica i trgova Zagreba
Zagreb, 12. prosinca 1927.
Emilije Laszowski više desetljeća bio je gotovo nezaobilazan u javnom životu Zagreba.
HDA
16.18: Grad Velika Gorica odužio se istraživaču Turopolja imenujući po njemu gradsku ulicu
K. Pupić Bakrač, Velika Gorica, 2024.
Veliki ljudi
Ima u svijetu velikih ljudi, koji kojih su tek poznati njihovi roditelji, a ima i neznatnih, koji se gizdaju slavnim predjama, a da sami nijesu svojemu narodu, a kamoli svijetu ništa pružili. Nu rado saznajemo prošlosti pređa velikih ljudi, koji su svoj narod zadužili svojim naučenjačkim i rodoljubnim radom, pružali mu dušu i srce svoje, ne žacajući se položiti i život svoj za narod i domovinu. Ponosimo (se) i mi Hrvati takovim muževima, i odvažnim i tihim, kojih su djela i rad još za života njihova bila priznavana, a bilo je i takovih koji su tek iza svoje smrti, često nakon protekloga dugoga vremena spoznati, kao sjajne zvijezde na obzorju narodnoga života.
Velike ideje, kojima se bavili mnogi davno živući velikani, nijesu suvremenicima shvaćali. Često su ih pače i odsuđivali kao nezgodne, ekscentrične pače i luđake zločinačke. Uljudba, prosvjeta i narodna svijest novijega i najnovijeg vremena, stvorila je narode, da mogu temeljito, stvarno i valjano prosuđivati djela velikana, koje su njihovi suvremenici ili neprijatelji narodni smatrali ili potvarali neprijateljima narodnim, pretjeranima, utopistima. Zar su savremenici shvaćali Pavla i Ivana Horvata, Paližnu, Matiju Gupca, Zrinskoga, Frankopana i mnoge druge? Zar nas ne boli, kad čitamo u ispravama i starim djelima, da su bili buntovnici, zločinci, kad čitamo razne povijesne pjesme skovane na ruglo i sprdnju njihovu. Bilo je to neshvaćanje, prkos i zloba, koja je nastojala njihova domoljubna djela skretati na zločin, veleizdaju i označivala ih pogubnima – da pogubnima, ne za narod i domovinu njihovu, već po nasilnike, koji su narod tlačili i do krvi izrabljivali, a da misliti nije smio o svojoj sudbini, sreći blagostanju, a kamo li oslobodi svojoj!
16.19: Veliki ljudi
Emilij Laszowski, 1940.
HDA
