15. Liber amorum
Ljubim…
….rumen‘ lice djevičansko
ljubim sa svom dušom svojom,
taj vilinski struk tvoj vitki
i njeg, dievo, silno ljubim.
Al‘ vrh svega, moj uzore!
ljubim riedku čednost tvoju:
ona odsjev čiste duše,
biljeg srca plemenita.
Pjesma Ljubim predstavlja prvi de facto objavljeni književni uradak Emilija Laszowskog. Izašla je u zadarskom časopisu Iskra 1885. godine ̶ bilo mu je 17 godina. Pjesnički prvijenac odiše tom vječno prisutnom Emilijevom, u ovom slučaju izrazito mladenačkom, romantičnom crtom. Laszowski je svemu u životu prilazio sa strašću i životno, ali dok se to u društvenom ili poslovnom životu kanaliziralo u konstruktivnom smjeru, kroz formirane misli i promišljene projekte i akcije, u intimnom životu bilo je svega − i naivnosti i nepromišljenosti, strasti i brzanja, nesređenosti i tjeskobe, nesretnih i preko mjere sretnih trenutaka, stresa i želje za pažnjom i razumijevanjem, potpune predanosti i razočaranja…
U ljubavnom životu pokazuje želju za gotovo idealnom srećom u ljubavi i ostvarenju romantičnih želja, no istovremeno postoji i impuls potpune posvećenosti poslu i društvenom životu, koji je uključivao i brojne obaveze i putovanja i izbivanja iz kuće. Te, mogli bi reći i doze sebičnosti, kao da nije bio posve svjestan. S druge strane, čitav je život proveo u radu, nastojeći zaraditi novac za uzdržavanje obitelji ̶ zadatak koji nije bio nimalo lak. Laszowski u ovom dijelu intimnog života, uključujući i stvaranje obitelji i brigu za svoje supruge i djecu, koji nikako nije išao ni glatko, ni lako, ni savršeno, pokazuje ono svoje najljudskije lice. Iza njega, pored ljubavne i obiteljske sreće, čuči i sjeta, često i nezadovoljstvo, brige i problemi.
Ljubavni život Emilija Laszowskog bio je poput romana.
15.1: Pjesma Ljubim
Milivoj Zasovsky // Iskra, 8. prosinca 1885.
Iz: ZK II.
Zaljubiti se lako je
Bio je izrazito društveno biće, od djetinjstva naviknut na obiteljska okupljanja, posjećivanja, izlete i zabave… Često bi mu misli odlazile te bi mu pažnju od učenja odvlačile – uz ostale distrakcije poput lova, jahanja i druženja – dječje, a potom i mladenačke simpatije i prve ljubavi. U pisanoj ostavštini sačuvane su i njegove pjesme i kratke proze ljubavne tematike.
Prve simpatije i ljubavi su one dječarca u Brlogu, a one malo strasnije iz Zagreba i gimnazijskih dana. U 17. se godini prvo zaljubio u Stanku Belošević iz Siska, koja je živjela kod tete na Kaptolu, no nakon prve zanesenosti, Stanka se zaljubila u drugoga, a Emilije je ostao bolnoga srca. Druga ljubav bila je mlada udovica Slava Špišić iz Zagreba ̶ njoj je i posvećen pjesnički prvijenac Ljubim… Boraveći s prijateljicom Marijom, zaručnicom Nikole Tomašića, u Brlogu na odmoru, između nje i Emilija rodila se romansa. No nakon povratka u Zagreb, a na Emilijevo razočaranje, veza nije doživjela nastavak. I Zdenka Šplajt, rođakinja obitelji Marn, kod kojih je Emilije živio u Zagrebu u vrijeme školovanja, bila mu je simpatija. Zapisao je da je maštao da će je nakon studija medicine u Grazu oženiti.
Spomena vrijedno je i veliko ljubavno razočaranje u Grazu, ubrzo nakon početka studija medicine, u jesen 1887. godine. Uživajući, prije svega, u kulturnom životu Graza, upoznao je barunicu Claudinu S., mladu i bogatu udovicu. Zaljubili su se brzo i sve je vodilo k tomu da će Claudina i Emilije krenuti u zajednički život. No jedan, možda i krivo protumačen trenutak, ljubomoran osjećaj da mu je draga previše prisna s jednim časnikom, duboko ga je povrijedio. U Dnevniku je zapisao:
…dopodne užasno razočaranje kod barunice S... porazilo me... odlučio ostaviti Graz.
Nije se ni spakirao, naprasno je napustio i studij i Claudinu. Ona je pak pokušala preko prijatelja opravdati se, ali uzalud ̶ Emilije nije popustio. Vratio se u Brlog.
15.2: Korice spomenara Emilija Laszowskog Moje uspomene iz mladih dana
Kraj 19. st.
U spomenar su se upisivali, i Emiliju posvećivali svoje zapise, Emilijeva rodbina i prijatelji.
HDA
15.3: Stranica iz spomenara Emilija Laszowskog Moje uspomene iz mladih dana
Zagreb, 2. prosinca 1888.
U spomenar je Zdenka Šplajt, njegova simpatija iz mladosti, Emiliju napisala: Sreća bez pokoja / Mienja brzu nogu / Šta će doniet sjutra / Znano je samo Bogu.
HDA
Emilija Skrowni – neočekivana ljubav
Ljubavnom razočaranju iz Graza posvetio je Emilij pripovijetku Nesretenica. Pripoviest iz života. Napisao ju je tijekom 1888. godine, koju je proveo u Brlogu u dokolici, druženjima, izletima, lovu, ali i pomažući majci u vođenju imanja te proučavajući literaturu povijesne tematike koju je silno volio.
Nakon povratka i vidanja ljubavnih rana zbog Claudine, nastavio se ugodno družiti i dopisivati sa Zdenkom Šplajt, ali se naklonost na kraju nije pretvorila u ljubavnu vezu. U burnoj 1888. godini, tada 20-godišnjak, na jednom od brojnih izleta s prijateljima, upoznao je i Emiliju Richter, kći liječnika u Sv. Petru pod Svetim Gorama. Studirajući u Zagrebu, Emilije se s njom dopisivao, zaljubio i zamišljao budućnost. No nije mogao pristati na nagovaranja Emilijine sestre i roditelja da se brzo zaruče i ožene. Bio je svjestan da je još student i da je u nepovoljnom položaju s obzirom na sve lošije financijske prilike u Brlogu. Rastanak je bio tužan. Krajem te godine našao se i u ljubavnom trokutu; zaljubio se u Vilmu Soretić, udanu za vladina tajnika Franju Soretića. Bilo je tu svega, ljubomore i prijetnji Vilmina muža… − i ta je epizoda završila Emilijevim povlačenjem iz neprimjerene situacije.
Sve ove ljubavne epizode odvijaju se brzo, a neke se i preklapaju, pa je potpuno jasno koliko je ta godina Emiliju bila puna mladenačke prolazne zanesenosti i uzbuđenja. No jedna takva ljubavna epizoda promijenit će mu život u potpunosti i na neki ga način natjerati da brzo odraste.
Susret s Emilijom Skrowni bit će početak novog života.
15.4: Stranica iz spomenara Emilija Laszowskog
Moje uspomene iz mladih dana
Karlovac, 15. veljače, 1888.
U spomenar je Emilija Skrowni, tada još samo Emilijeva poznanica, a buduća supruga, napisala nekoliko stihova na njemačkom jeziku koji u prijevodu znače: I koju bih ti želju trebala / U spomenar upisati? / Gle! Evo ovdje u četiri riječi / Nek te sreća prati!
HDA
15.5: Emilija Skrowni
Nepoznati foto-atelje, kraj 19. st.
HDA
Emiliju Skrowni, svoju prvu suprugu, upoznao je u proljeće 1888. godine. Svidjela mu se, ali nije to od samog početka bila fatalna zaljubljenost. Cijelu je obitelj Skrowni upoznao zahvaljujući majci Sidoniji koja je u Karlovcu naručivala haljine i šešire kod Adele Skrowni, krojačice i njene sestre Emilije, slikarice koja je radila šešire i podučavala klavir.
U srpnju 1888. godine, prije upisa na studij prava u Zagrebu, uzevši u obzir i njegove isprepletene ljubavne situacije s drugim ženama, Emilija Skrowni nije bila sasvim u Emilijevu fokusu. Ali tijekom jednoga vrućeg srpanjskog dana, nakon povratka s izleta iz Zagorja, u kući prijatelja u Karlovcu gdje se sakupilo omanje društvo, a među njima i Emilija, u dobrom raspoloženju i očitom mladenačkom zanosu, zapalila se ljubavna iskra… Napisao je u dnevniku: Zavolio sam je do ludila...
Napisao je još ponešto što daje naslutiti da je bio i ushićen i zabrinut zbog onoga što se između njih dogodilo kad su ostali sami…
I potom, kao da sve nastoji maknuti iz misli i možda i zaboraviti, u jesen odlazi na studij u Zagreb. Kao da je Emiliju Skrowni sasvim obavio velom tajne, ne samo pred rodbinom i prijateljima, već i pred samim sobom.
Saznavši da je Emilija noseća, bio je zbunjen i nespreman na ovu veliku životnu prekretnicu.
U svjetlu zbivanja s Brlogom i s potpuno nesigurnom budućnošću, Emilijev se svijet naočigled mijenjao. On je pak u Zagrebu živio u iznajmljenom stanu i studirao, a majci i bližoj rodbini dugo nije ništa povjerio.
Emilija Skrowni rodila im je kći Feodoru u travnju 1889. godine. Odluku da oženi Emiliju nekako je odgađao, pa se čak u ljeto te iste godine zaljubio u učiteljicu Micu Šulc. U ovoj emotivnoj zbrci, početkom 1890. godine, Mica dobiva posao u Bribiru, a tijekom godine Laszowski će s njom prekinuti i dopisivanja. Osjećao je moralnu obavezu i odlučio je oženiti Emiliju, unatoč tomu što majka Sidonija nije bila najsretnija s njegovom odlukom.
15.6: Emilija Skrowni
Nepoznati atelje, kraj 19. st.
HDA
15.7: Emilija i Emilij Laszowski
Mosinger & Breyer, Zagreb, 1. srpnja 1890.
HDA
Početkom travnja 1890. godine Emilija i Emilije vjenčali su se u kapelici u gradu Brlogu.
Obiteljski odnosi s Emilijinom majkom, a naročito sestrom Adelom, nisu bili dobri, pa se mladi par s djetetom potkraj godine seli u drugi stan u Karlovcu, a potom i u Zagreb, nakon što Emilije dobiva posao u Arhivu u lipnju 1891. godine. Osim što je volio raditi u Arhivu, posao mu je donio i novac, jer je obiteljska financijska situacija postajala sve problematičnija. A on se sada morao brinuti i o supruzi i djetetu. Živjeli su u unajmljenom stanu u Nikolićevoj 3 (danas Teslina ulici), a potom u Trenkovoj ulici 7 (danas Gajeva). Laszowski je vrijedno studirao i polagao državne ispite te je 1. rujna 1893. diplomirao pravo. Te je godine nekoliko mjeseci ranije prodan Brlog. Čini se da je radom i učenjem nastojao zaboraviti taj nemili događaj.
Čini se da su nakon burnog i nesigurnog početka veze, Emilija i Emilije živjeli u skladnom braku punih 14 godina. Emilija je potkraj 1902. godine teško oboljela od upale pluća, koja se potom pretvorila u tuberkulozu. Umrla je u travnju 1904. godine, na suprugovim rukama. Odjenuo ju je uz pomoć njezine majke i položio na odar. Pokopana je na Mirogoju.
Emilijina smrt ga je iscrpila – i sam je obolio, a i psihičko stanje mu se pogoršalo. Mladi udovac, 36. godišnji Emilije polako se, kroz brigu za ožalošćenu 15-godišnju kći Feodoru i posvetivši se maksimalno poslu, vratio svakodnevnu životu.
No mir neće dugo potrajati.
15.8: Emilij, Emilija i Feodora Laszowski (detalj s grupne fotografije)
Fotograf nepoznat, Brlog na Kupi, kraj 19. st.
HDA
15.9: Osmrtnica Emilije Laszowski
Zagreb, 1904.
HDA
15.10: S izleta ispred vile Mojmir u Kamanju
Fotograf nepoznat, Kamanje, 1897.
Emilija, Emilij i Feodora s obitelji Julija Šufflaya, Emilijeva ujaka.
Emilije stoji prvi slijeva; Emilija sjedi do njega; Feodora sjedi između druge dvije djevojčice.
HDA
15.11: Obiteljski portret obitelji Laszowski i Bellobrajdić
Lavoslav Breyer, Zagreb, oko 1896.
Obitelj Laszowski i Bellobrajdić, Emilija, Emilij i Feodora na lijevoj strani; Emilijina sestra Adela, njen suprug Niko i kćer desno; u sredini Rosalija Skrowni?
HPM
Asta – nesretan odabir i jedna tužna sudbina
Nakon smrti prve supruge, počele su prave spletke njegove rođakinje Eme Partaš i bivše Emilijeve simpatije iz mlađih dana, Vilme Soretić, koje su mu pokušale naći novu pratilju. Pokušale su ga zainteresirati za bogatu kći ljekarnika Ede Tomaya, ali njeno bogatstvo ga je odbijalo – nije htio ovisiti o ženinu novcu. Njemu se, pak, svidjela slikarica Vera Bojničić, kći ravnatelja Arhiva, Emilijeva šefa, no ona je bila preozbiljna i prema njemu hladna. Već početkom 1905. godine upoznao je Astu plemenitu Claudius, nećakinju Vilme Soretić, čiju je obitelj Emilij poznavao još iz mlađih dana, jer su posjedovali imanje Obrh kraj Ribnika i živjeli u Karlovcu. Asta je bila službenica u jednoj od zagrebačkih banaka i petnaest godina mlađa od Emilija. Na jednoj se zabavi on u nju zagledao, a na Vilmino uplitanje i Asta je njemu priznala da je zainteresirana za ozbiljnu vezu. Vrlo brzopleto, Emilij odlazi k Astinim roditeljima u Karlovac i traži njenu ruku.
Koncem travnja 1905. vjenčali su se u Karlovcu. Brak im je potrajao svega dvije i pol godine.
Već je tada Asta pobolijevala od upale pluća i Emilije je vrlo brzo bio je doveden pred nemilu potrebu financirati njeno liječenje u Görbersdorfu u Donjoj Šleskoj (današnje Sokolowsko u Poljskoj), luksuznom i prvom poznatom lječilištu, specijaliziranom za liječenje tuberkuloze. Supruga mu je voljela luksuz, putovanja i život na visokoj nozi, a on se trudio oko njezinih želja. Zadužio se preko mjere, naročito kod Nikole Tomašića.
15.12: Emilij i Asta Laszowski
Nepoznati atelje, Zagreb, oko 1905.
HDA
15.13: Prigodnica za vjenčanje Emilija Laszowskog i Aste vitezice Claudius
Zagreb, 29. travnja 1905.
HDA
Asta je uskoro pokazala i svoje ne baš ljubazno lice, jer bila je teške naravi, a brak se, uz dugotrajnu razdvojenost, vrlo brzo pokazao nesretnim. Emilij je brzo shvatio da ga supruga ne voli. Par se jako udaljio. Iako veza nije imala perspektive, Emilij se i dalje trudio te joj je platio i drugo skupo liječenje, ovaj put u Kapsowaru, no bilo je neuspješno. Nastavljaju se Astini boravci van Zagreba, a i njegove poslovne obaveze i službena putovanja te se supružnici gotovo i ne viđaju.
Na službenom putovanju u Beču, u ljeto 1907. godine, upoznaje Josefinu Albert. On se tek tada jasno suočava sa svojom usamljenošću u nesretnom braku. Unatoč svim moralnim dvojbama, unatoč Astinoj bolesti, unatoč razmišljanju što će reći njegova okolina kojoj nije ispovijedio svoj nesretan emotivni status u braku, otpočeo je vezu s Fini.
Parnica za razvod braka pokrenuta je u listopadu 1907. i bila je vrlo burna; Asta mu je uvrijeđena htjela uništiti ugled. Polovicom prosinca civilni razvod bio je i službeno potvrđen.
Asta je preminula godinu dana kasnije, u prosincu 1908. godine. Za njezinu je smrt saznao slučajno i vrlo dramatično. Susreo je mrtvačka kola s Astinim imenom u Bakačevoj ulici, kako odlaze po njeno tijelo u stan u kojem je živjela u Petrinjskoj ulici.
15.14: Osmrtnica Aste pl. Laszowski rođ. vitez Claudius
Zagreb, 1908.
HDA
S Fini do kraja životnog puta
Visoka, nježna djevojka ugodne vanjštine,
građena u stilu engleske gotike…
Tako je Josefinu Fini Albert opisao Laszowski u svojem Dnevniku nakon njihova prva susreta u Beču u ljeto 1907. godine. Njemu je bilo 39, njoj 14 godina manje. Stanovala je s majkom Marijom Treitl i bratom Theodorom Albertom u istoj kući u kojoj je, tijekom službenog putovanja kod prijatelja Josipa Plivelića, boravio Laszowski. Između Fini i Emilija rodila se ljubav. Naklonost koju je prema njoj osjetio samo je pojačalo nezadovoljstvo i osamljenost koje je osjećao u braku.
Vrativši se u Zagreb s puta, vrlo brzo odlučuje ponovno vidjeti Fini pa putuje k njoj u Bregenz, gdje je ona otišla na ljetovanje. Proboravivši gotovo tri tjedna nasamo s njom, odlučio je napraviti veliku promjenu u životu. Čak je doveo Fini u Zagreb da upozna njegovu majku i kći (pri tom je upoznala i Astu koja se nenadano vratila u Zagreb). Morao je i u Beč k njezinima objasniti, što nije bilo nimalo lako, svoju zamršenu i nesretnu bračnu situaciju i obećati da će oženiti Fini.
Civilni razvod braka od Aste bio je dovršen u prosincu 1907. godine, no crkvena rastava išla je, s druge strane, vrlo sporo. Stoga se Laszowski preobraćuje na pravoslavnu vjeru ̶ to je bilo sredstvo za postizanje cilja: naime želio je crkveno vjenčanje, jer Fini je već bila noseća. Vjenčali su se u Zagrebu u lipnju 1908. godine u crkvi Preobraženja Gospodnjega. Na katoličku vjeru vratiti će se nakon Astine smrti.
S Finikom, kako ju je od milja zvao, doživio je starost. Bili su u braku 40 godina.
15.15: Jozefina Laszowski, rođ. Albert
Atelier Merćep, Zagreb, 1908.
OL
15.16: Jozefina Laszowski, rođ. Albert
Fotograf nepoznat, kraj 19. st.
HDA
15.17: Josefina Fini i Emilij Laszowski
Atelier Merćep, 6. travnja 1909.
HPM
15.18: Fini i Emilije Laszowski sa stariji sinom Emilom i tek rođenim Pavlom
Atelier Merćep, Zagreb, oko 1909./1910.
HPM
Nakon burnog braka s Astom, s Fini mu se dogodilo određeno smirenje. U njihovu je braku bilo i sreće i ljubavi, lijepih putovanja, brojnih druženja i izlazaka s obitelji i mnogobrojnim prijateljima, obiteljske topline i roditeljskih briga. Imali su tri sina, Emilija, Nikolu i Pavla.
Kao i u mnogim brakovima bilo je i briga i problema. Naročito je uvijek nedostajalo novaca, jer Emilije je jedini privređivao za obitelj, a željeli su određeni životni standard, kojeg nije bilo lako održavati. Emilij je unatoč redovnoj plaći i honorarima, često bio frustriran činjenicom da ne može zaraditi dovoljno za obitelj. Često bi se za pomoć znao obratiti svojem sestriću i dobročinitelju Nikoli Tomašiću, koji mu je često posuđivao ili poklanjao novac, a ostavio mu je i poveću svotu novca kada je preminuo 1918. godine. I taj se novac brzo istopio.
15.20: Emilij sa sinovima
Atelier Merćep, Zagreb, 1914.
OL
15.19: Obitelj Laszowski (Fini, Emilij i sin Pavle) s don Franom Bulićem na izletu brodom Zagreb
Atelier Betty, Opatija, 1914.
HPM
15.21: Grupni portret s ljetovanja
Fotograf nepoznat, Kamanje, 1918.
S lijeva na desno: Finin brat Theodor Albert, Nikola Grbin, Marija Treitl, majka Theodora i Fini, Emilij i Fini.
Na tlu sjede djeca Emil, Nikola, Otto Clauer, Pavao i pas Box.
HDA
15.22: Fini i Emilij te Finin brat Theodor Albert sa suprugom
Fotograf nepoznat, Zagreb, 14. srpnja 1921.
HDA
15.23: Emilij s Fini u Veneciji
Fotograf nepoznat, 1909.
HDA
15.24: Fini i Emilije (detalj s grupne fotografije)
Fotograf nepoznat, Kamanje, 1918.
HDA
15.25: Fini i Emilij
Fotograf nepoznat, Zagreb, 1947.
HPM
Mnogo sam podnio tijekom svoga života. Jako sam se često susretao s nesrećama. Rijetki su bili sretni dani. Već od 1893. godine nosim težak teret boreći se za hranu – pokrivač mi je uvijeke nedostajao.
Mogli bi reći da je Fini sigurno patila zbog suprugovih čestih službenih izbivanja i brojnih društvenih obaveza, a često je s djecom bila sama, a odgoj trojice sinova bio je zahtjevan. Hrvatski jezik kao rođena Bečanka nikada nije savršeno naučila, ali to možda i nije bio tako veliki problem u višejezičnom okruženju u kojem su živjeli. Zbog vječnog nedostatka financija, a valja naglasiti da ih je znalo nedostajati i zbog neštedljivosti – imali su i spremačicu i kuharicu i guvernante za djecu ̶ dolazilo je do svađa sa suprugom. Emilij je znao pokazivati nezadovoljstvo odgojem djece i troškovima na koje, po njegovu mišljenju, Fini nije osobito pazila. Tijekom njihova dugoga bračnog vijeka često je bilo i oskudica, naročito u vrijeme oba svjetska rata i u poratnim razdobljima, kada su teško sastavljali kraj s krajem.
Polovicom 1947. godine, Fini je oboljela i suprug se, s velikom pažnjom i ljubavlju, o njoj brinuo, unatoč teškoj oskudici koju su u to poslijeratno vrijeme okusili. Preminula je nakon dugotrajnog boravka u bolnici 1948. godine.
Finin odlazak ostavio je veliku prazninu u njegovu životu. S usamljenošću se teško nosio, i sam bolestan i teško pokretan. Jedino što mu je pružalo zadovoljstvo bilo je pisanje. Radio je dok je mogao, ali elan ga je polako napuštao.
15.26: Osmrtnica Jozefine Laszowski rođ. Albert
Zagreb, 1948.
HPM
15.27: Emilij u poznim godinama, u društvu izletnika
Fotograf nepoznat, druga pol. 1940-ih
HPM
Tri sina istoga imena
Fini i Emilij imali su tri sina – Emilija, Nikolu i Pavla. Zanimljivo je da su sva trojica zapravo nosila isto trojedno ime – samo u različitim kombinacijama. Sadržavali su ime oca Emilija te krsnih kumova Nikole Tomašića i njegove supruge Paule. Najstariji Emil Nikola Pavao rođen je 1908. godine, Pavao Emil Nikola 1909. godine, a najmlađi Nikola Emil Pavao 1911. godine. Dječaci su bili prirodno vrlo živahni, a tijekom djetinjstva promijenili su i deset dadilja – najčešće s njemačkoga govornog područja; vjerojatno po Fininoj želji. Kako su odrastali, postajali su i mladenački razuzdani, a često i problematični, naročito u učenju. Unatoč želji i zapisanim uputama o njihovu školovanju i ponašanju i kućnim obavezama, nije sve teklo glatko, a Fini je često s djecom bila sama, dok je otac radio i službeno putovao, pa se to odrazilo na manjak čvrste ruke i očinskog autoriteta. U kasnijem razdoblju bilo je i nesređenih odnosa sa sinovima i njihovim prepirkama. Unatoč frustracijama i nezadovoljstvu, Emilije je sinove školovao, pokušavao im na sve moguće načine pronaći posao, što i nije bilo lako u prijeratnom i poslijeratnom razdoblju. Kako je i njegov ljubavni život bio pun uspona i padova, tako je, možda bi mogli zaključiti, bilo i sa sinovima.
Iza Emilija Laszowskog ostala su tri sina, snahe i unuci te kasnije i praunuci. Naročito je bio povezan s prvim unukom Božom, rođenim 1934. godine, čiji je otac bio najmlađi Emilijev i Finin sin Nikola, koji se ženio čak četiri puta. S Božom je djed putovao 1947. godine u Brlog gdje su proveli dio ljeta o čemu su ostali dnevnički zapisi. Bio je to posljednji put da je boravio u svojem rodnom gradu. Najstariji sin Emil, ženio se dva puta i podario roditeljima dvije unuke – Dubravku i Kristinu i unuka Emila, dok je sin Pavao imao jednu kći – Karin. Potomci Emilija Laszowskog žive u Zagrebu i Zadru te u Italiji.
15.28: Emilij i Fini s unukom Božom
Fotograf nepoznat, početak 1940-ih
HDA
15.29: Crtež Emilijeve unuke Dubravke za djedov rođendan
1. travnja 1946.
HDA
15.30: Emil mlađi s majkom Fini
Emilij Laszowski, Zagreb, 9. studenoga 1909.
HDA
15.31: Sinovi Pavao, Nikola i Emil s guvernantom
Atelier Merćep, Zagreb, 1914.
HPM
15.32: Plan rada
Rukopis, Emilij Laszowski, Zagreb, oko 1918.
Emilij Laszowski napisao je svojevrsni dnevnik o kućnom redu i ponašanju te zaduženjima za svoje sinove.
HDA
Feodora – jedina kći
Svoju je kći Feodoru, odnosno Fedoru Laszowski znao zvati Fea – što mu je možda zvučalo nježnije, blaže. Na obiteljskim fotografijama iz njene ranije dobi vidi se koliko je bila nalik majci Emiliji, tamnih očiju i obrva. Njena sudbina, od rođenja 1889. godine u Karlovcu, preseljenja s roditeljima u Zagreb, do iznenadne smrti 1940., bila je obilježena majčinom bolešću i smrću 1904. godine, kad je Feodori bilo samo petnaest godina. Pohađala je Žensku gimnaziju na Gornjem gradu u Zagrebu, no prekinula je školovanje te završila tipkački tečaj. Otac ju je zaposlio kao dnevničarku u Arhivu, gdje je radila dvije godine, a potom se odlučuje udati za Vilhelma (Vilka) Geresdorfera, službenika u Hrvatskoj poljodjelskoj banci. Tata Emil bio je zadovoljan kćerinim odabirom; s njim se i pobratio, a Vilko je postao i član Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“. Imao je i imovinu, te Emilij više nije morao voditi financijsku brigu o kćeri, što mu je puno značilo. Vilkov je brat bio Ljudevit Geresdorfer, čuveni zagrebački klobučar, koji je imao dućan u Ilici, bio Emilijev prijatelj i član Družbe.
Vilim i Feodora oženili su se u crkvi sv. Marka u Zagrebu, a već sljedećeg dana krenuli su put Beča, zajedno s Emilijem i Fini. Mladi je par potom krenuo na putovanje u Englesku i SAD; Vilko je tamo određen za povjerenika matične banke. No nisu se dugo zadržali. Živjeli su i na Sušaku zbog Vilkova posla, te su krajem 1911. dobili kći Matildu.
Tijekom 1912. godine Feodora je oboljela od tuberkuloze, bolesti od koje joj je umrla mati. Bojali su se najgorega, te je Emilije s Fini otputovao u pomoć kćeri i biti na usluzi zetu oko unuke… Nasreću, Fea se uspjela oporaviti. Bila je u dobrim odnosima s očevom obitelji, međusobno su se posjećivali i družili.
15.33: Emilija i Feodora Laszowski (detalj s grupnog portreta)
Lavoslav Breyer, Zagreb, oko 1896.
HPM
14.34: Feodora i Adra Claudius
Nepoznati foto-atelje, 1906.
Feodora u društvu Adre, sestre očeve druge supruge Aste.
HDA
Fedora je iznenada preminula 1940. godine, pozlilo joj je prilikom jedne vojne vježbe u Rijeci, pri čemu je vjerojatno pretrpjela šok i doživjela srčani udar… Smrt najstarijeg djeteta ga je pogodila, no nitko od članova obitelji, pa ni on sam, nisu otišli na njezinu sahranu. Doduše, tada je već imao 72 godine, a u predratnoj psihozi možda se teško nosio s prihvaćanjem te najteže emotivne situacije.
Majka Sidonija
Cijeli život tražio je u majci oslonac, ljubav i podršku i dobivao je napretek. Od malih nogu bio je za nju izuzetno vezan. Unatoč svim svojim snatrenjima, ljubavima i traganju za istinskom ljubavi, bila je jedina žena, zapisao je, kojoj je bespredmetno vjerovao i koja ga je istinski razumjela. Sinovljeva ljubav bila je odana i snažna. Na kraju svoga životnoga puta, Emilijeva majka ostavila je sina u dubokoj žalosti. Život su mu obilježile prerane smrti, prvo oca, a potom dviju supruga i na koncu kćeri Feodore, te brojnih prijatelja koje je ispraćao na posljednja počivališta. Jako je žalio za djedom Filipom, ali možda je za majkom i najviše patio. Na zmajske sastanke, s kojih kao Veliki meštar gotovo da nije izostajao, te 1916. godine, nije dolazio čak dva mjeseca, teško pogođen majčinom smrću.
15.35: Iz spomenara Liber amicorum familiae Laszowski
Zagreb, 4. studenoga 1910.
Okupljanje povodom zaruka Feodore i Vilka Geresdorfera u stanu Fini i Emilija Laszowskog.
HDA
15.36: Zahvalnica Družbi povodom smrti majke Sidonije
Emilij Laszowski, Zagreb, 1916.
HDA
Zagrebačke adrese – u potrazi za obiteljskim domom
Promijenio je zaista puno adresa u Zagrebu tijekom svojeg života, a nakon gubitka rodnoga grada Brloga 1893., neprestano je bio u situaciji da mu nedostaje novac za vlastitu nekretninu, već je živio u iznajmljenim stanovima. No to je bila uobičajena praksa onoga vremena i čini se da se po tomu nije previše razlikovao od mnogih drugih pripadnika kulturne elite. Sa sobom je selio i svoj namještaj, biblioteku, sve dragocjenosti…
Već je u vrijeme školovanja u Zagrebu živio u obitelji profesora Marna u današnjoj Praškoj ulici, a nakon zaposljenja u Arhivu 1891. godine, te preseljenja obitelji u Zagreb, s Emilijom i kćeri stanovao je kraće vrijeme u Nikolićevoj, danas Teslinoj, a onda duže u stanu u Trenkovoj, danas Gajevoj ulici. U stanu u Visokoj ulici na Gornjem gradu zadržao se svega dvije godine. Taj mu je stan bio najbliži poslu u Arhivu, smještenom tada na Trgu sv. Marka, i Kamenitim vratima u kojem su 1907. osnovani Muzej s arhivom i knjižnica. S Fini je neko vrijeme živio u stanovima u Draškovićevoj ulici i na Starčevićevu trgu, a onda su preselili u elitni kvart na Josipovcu, u stan u vili Ehrlich. Tamo su se zadržali do 1916. godine, a potom dvije godine u stanu na adresi Prilaz 24. Oporukom mu je Nikola Tomašić ostavio veliki novac pa je odlučio kupiti vlastitu nekretninu, kuću na Srebrnjaku. Do iseljenja starih stanara i popravaka, privremeno je s obitelji živio u Ilici 96 u stanu Družbe. Na Srebrnjak se na kraju nisu uselili, preprodao je kuću, a razlog je možda bila procjena da mu se više isplati useliti u vladin stan u Vodnikovoj ulici, preko puta Botaničkog vrta, koji mu je bio dodijeljen. Tamo su živjeli dugo, do 1933. godine, kad se zbog povećanja troškova odlučuju iseliti u povoljniju nekretninu, u stan u Trenkovoj ulici, a potom u stan u Ljubljanskoj.
Posljednji stan bio je onaj u Krajiškoj 17, u koji su uselili 1938. godine. Bio je to posljednji stan Fini i Emilija Laszowskog. Uspomenu na to mjesto čuva i spomen ploča koju su Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ postavila na zgradu 1999. godine, na 50. godišnjicu njegove smrti.
15.37: U dvorištu kuće u Josipovcu
Zagreb, oko 1915.
Emilij i Fini desno i pas Box na „počasnom mjestu” na fotografiji
HDA
15.38: Kuća na adresi Prilaz 24
Zagreb, 1916. – 1918.
ZMO
