13. Prijatelj veseloga društva sam uvjeke bio!

Uživaj vino, al pameću većom,

Umjerenost sama radja ti srećom!

(Križevački štatuti)

Laszowski je svoje afinitete prema dokolici, uživanju i druženju, pokazivao od djetinjstva i mladosti u Brlogu pa nadalje u životu – s prijateljima u svratištima i restoranima u okviru brojnih društvenih događanja koje je s marom organizirao ili na privatnim okupljanjima s obitelji i prijateljima, na privatnim i službenim putovanjima, uživajući gurmanski u hrani i piću, ponekad sasvim skromno, ponekad raskošno, ali s pažnjom zabilježeno u Dnevnicima i u spomenarima Liber amicorum koje je vodio cijeloga života. Tih je druženja bilo obilje, pa je teško pronaći razdoblje u kojem nije bilo zmajskih ili privatnih veselica.

Društven, kakav je bio, živio je pun i ispunjen život. Druženja su mu bila važna gotovo kao i poslovni dio života ili bi ipak bilo točnije reći da je u njegovu životu sve bilo isprepleteno na takav način da je teško odijeliti gdje jedna aktivnost započinje, a druga završava.

U načelu, svaka je zmajska ali i gotovo svaka privatna fešta u kojoj se u organiziranju Laszowski našao, imala svoj protokol, meni, program, regule – a sve na tragu, dapače i poštujući poznate Križevačke štatute, mudre stare hrvatske običaje dobre zabave uz hranu i piće, koji su uvijek pratitelji svih svečanosti, obiteljskih i širih društvenih događanja.

Nekoć mi je činilo mnogo veselja, da svog gosta opijem, naročito takvoga, koji smatra pijano stanje za kulminaciju veselice. Ali danas sam drugi, pije se u mene, ali ne silom već ad libitum, dakako, da se točno formalno vrše Križevački štatuti.

13.1: Karikatura Emilija Laszowskog

Branimir Petrović, 1927.

Veliki meštar Laszowski jaše Zmaja koji među pandžama drži čašu s vinom – zmajsku mjeru od 3 dl.

DBHZ

13.2: Čaša Velikog meštra

Oko 1907.

Čaša Emilija Laszowskog sa zapremninom od 3 dl.

Čitati Štatute je divno i zabavno, a u njima leži i mudrost dobre zabave koja će svim sudionicima ostati u dobrom sjećanju i jedva će čekati ponovne susrete. Pojednostavljeno, Štatuti kažu da će se svako društvo dobro zabaviti, ako u društvu postoji red odnosno redoslijed za ugodnu, lijepu i trezvenu zabavu. Gdje se Štatuti poštuju odjekuje veselje, sloga i ljubav!

Takve su bile i Emilijeve težnje umijeća zabavljanja, o čemu svjedoče i zapisi u dnevnicima i hišnim knjigama No ponekad su ipak privatne zabave završavale malo manje trezveno, ispreplićući pijanstva sa šaljivim zgodama.

Izrazito karizmatičan i inteligentan te spreman uvijek na dobru zabavu i različite akcije, Laszowski je bio duša mnogih okupljanja i zabava.

13.3: Karikatura Emilija Laszowskog – Zmaj Brloški

Viktor Mohr, 1927.

HDA

13.4: Karikatura Velikog meštra, Emilija Laszowskog

Koprive, 1933.

HDA

Veselica za veselicom

Privatnih zabava bilo je mnoštvo, tradicionalne su, primjerice, bile proslave njegova rođendana 1. travnja. Sve su veselice, bez iznimke, obilovale veseljem i ićem i pićem i s time povezanim anegdotama. Samo za ilustraciju, neke su ipak odskakale vrlo opuštenim ponašanjem pod utjecajem alkohola – poput proslave Božića 1913. godine koja je potrajala do ranih jutarnji sati, a završila u zoru veranjem po ljestvama i glasnim pjevanjem pjesama s prijateljem Vatroslavom Drenskim, kad su obojica pali i natukli se. Na jednoj od proslava i Velimir Deželić i Emilije doživjeli su baš pravu moć vina, pa je Laszowski kasnije i sam bio time zatečen zapisujući u Dnevniku:

Čovječe budi umjeren, to je sramota!

A 1917. godine, na povratku s jedne veselice, Velimir Deželić, Franjo Šaban i Laszowski bili su očito toliko veseli da je pri padu Šaban povukao Emilija na asfalt, a on je pritom zaradio masnicu ispod oka. Naravno da se to brzo pročulo po Zagrebu. To je kasnije toliko razljutilo Nikolu Tomašića, da je održao pravo predavanje bratiću Emiliju, ukazujući na neprimjerenost njegova ponašanja i potrebe da se okani lošeg društva s ortacima. Privatne veselice često su samo bile nastavak onih započetih na nekom zmajskom okupljanju. Uvijek je nalazio vremena za zabavu i druženje s prijateljima, oni su mu bili važni, naročito zmajska braća.

Prijatelj veseloga društva sam uvjeke bio. U veselom ali društvu nisam ali nikada pomutio dobar sporazumak, već sam uvjeke izbjegavao svaku zavadicu, a ako je medju drugima nastala gledao sam ju izravnati i zavadjene izmiriti.

13.5: Emilij Laszowski u društvu prijatelja

Vladimir Horvat, oko 1930.

MGZ

13.6: Braća na sastanku u restoranu staroga grada Ozlja

Fotograf nepoznat, Ozalj, 1930. – 1940.

ZMO

Zmajsko društvo – jedino blago i utjeha

Čak i kad je bio nesretan, nezadovoljan svojom obiteljskom situacijom ili manjkom novca ili određenim razočaranjima na poslu, nalazio je utjehu među prijateljima.

Samo sam u prijateljima i svojem zmajskom društvu našao blago i utjehu! To je moj život, moja nada!

U Zmajskim pravilima iz 1905. godine, već u točki 2. navodi se, među ostalim, da je svrha družbe gajiti medjusobno iskreno hrvatsko prijateljstvo, zasladjeno ugodnom zabavom u granicama estetike i morala... Također, u točki 8. piše da Časni zbor ustanovljava rok i mjesto družbinih zabava, koje mogu bit ili kućne zabave za odabrane članove ili opće zabave za sve članove, a u točki 9 određuje se da su mjesečni prinosi od članarina sredstvo plaćanja za organizirane zabave u tekućem mjesecu, dok se ostali prinosi u blagajnu daju za dobrotvorne svrhe. Sijela Glavne skupštine održavale su se u travnju na Jurjevo, za sveca zaštitnika družbe sv. Jurja, te 16 studenoga, na dan osnutka Družbe.

Putem javnih predavanja, podizanjem spomen-ploča i spomenika, izdavanjem književnih djela, afirmacijom kulturne baštine i organizacijom kulturnih javnih manifestacija ispunjavala se svrha Družbe i po tome su Zmajevci bili u svoje vrijeme poznati, priznati i prilično omiljeni. Tako su i zmajske zabave i domjenci održavani povodom spomenutih glavnih dana Družbe, ali i kao sastavni dio organiziranih akcija i događanja.

Jedno od pravila bilo je da je raspravljanje o politici i vjeri na sijelima i domjencima i u svim prigodama kada su Braća nastupala u javnosti kao udruga, bilo zabranjeno. I danas bi to pravilo bilo više nego korisno svima.

13.7: Pozivnica za Prvu domaću zabavu održanu 21. siječnja 1907. u svratištu Liebald, Gajeva ul. 10

Tisak Antuna Scholza, Zagreb, 1907.

Vlasnik svratišta bio je Vinko Liebald, a vodio ga je gostioničar Albert Pertolt.

DBHZ

13.8 – 9: Pozivnice za zmajska sijela o Jurjevu, 1906. i 1909.

Zagreb, travanj 1906. i 1909.

DBHZ

Emilijevi pijanci

Pejorativno ili samo ljudski zabavljeno, kako god, Zagrepčani su Zmajevce nazivali Emilijevi pijanci. Njihove veselice redovno su bile popraćene ispijanjem pića iz zmajskih čaša koje su, za razliku od uobičajene doze od 2 dl, imale zapreminu od 3 dl!

Zmajevci do 1919. godine nisu imali svoje službene prostorije (kasnije će to postati Kula nad Kamenitim vratima) pa su se sastajali u unajmljenim prostorijama u različitim zagrebačkim krčmama i takozvanim svratištima. Tamo su održavali službene sastanke – sijela – a vrlo često i domjenke koji su bili poznati po veselju, a trajali su često do duboko u noć. Prva zmajska duplja, tj. prve društvene prostorije Družbe, koje su unajmili za svoja sijela, bila je dvorana u svratištu Liebald, kasnije Zlatna kruna u Gajevoj 12. U njemu se održala Prva zmajska zabava s koncertom, plesom i tombolom, 21. siječnja 1907. godine. Zabave i domjenke održavali su još u dvorani Kola, restoranu Gradske streljane, gostionici Reininghaus (Gajeva 9), svratištu Tri gavrana, Royal itd.

Osim različitih predavanja, koncerata, plesova, literarnih nastupa, na domjencima u organizaciji Družbe održavale su se i tombole ili primjerice izbor za Miss zmajica 1929. godine. U časopisu Svijet objavljen je tekstu u kojem piše da zmajevci uživaju u gradu velike simpatije i popularnost, pa je i zanimanje za zabavu i izbor miss bio velik, a posjet izniman. Nakon programa i izbora, misice je pozdravio Veliki meštar Laszowski, a ples i zabava trajali su do zore.

13.10 – 12: Kućna zabava 9. travnja 1910. u dvorani Kola – okružnica; račun za tisak pozivnice; račun i izdaci za zabavu

1910.

DBHZ

13.13: Izbor za miss Zmajica

Iz ženskog svijeta // Svijet, 19. siječnja 1929.

Miss zmajica bila je Višnja Turčić, a pratilja Mira Janeković.

MGZ

13.14: Raspored kućne zabave održane 6. studenoga 1911., u povodu proslave osnutka Družbe

1911.

DBHZ

13.15: Poziv na opći zmajski sastanak u Kamenitim vratima 5. siječnja 1912.

Zagreb, 2. siječnja 1912.

DBHZ

13.16 – 18: Pozivi na razna zmajska veselja održana tijekom 1912.

1912.

DBHZ

13.19 – 20: Molba za oslobođenje od posta i nemrsa rimokatoličkim članovima Družbe; Odgovor Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu

Zagreb, veljača 1912.

Polugodišnji sastanak članova Družbe održan je 8. veljače 1912., na Čistu srijedu, prvi korizmeni dan. Družba je prethodno uputila molbu Nadbiskupskom duhovnom stolu da dodijeli oprost rimokatoličkim članovima od posta i nemrsa, na što im je Nadbiskupski stol potvrdno odgovorio.

DBHZ

Neke od čuvenih zmajskih proslava vezanih uz Šefa od Zmajeva

Obljetničku proslavu kojom je obilježeno 25. godina publicističkog rada Emilija Laszowskog i 50. rođendan Velimira Deželića st. 1914. godine, braća zmajevi priredili su za slavljenike u zagrebačkoj Streljani. Program je bio bogat, gosti brojni – obitelj, prijatelji, poznanici i javne osobe. Uz izvođenje hrvatske himne i literarne nastupe, pjevačko društvo Kolo izvelo je pjesmu Braća napisano i uglazbljeno baš za tu priliku. Dioskurima su dodijeljene svečane plakete, uz držanje govora članova braće, ali i gradonačelnika Janka Holjca.

I deset godina kasnije, 1924. godine, obilježena je 35.godišnjica publicističkoga rada Laszowskog i 60-rođendan Deželića. Družba je tada priredila Zmajsku akademiju u Umjetničkom paviljonu. Slavljenici su nagrađeni diplomama i srebrnim vijencima, uz bogat program, a okupilo se mnoštvo ljudi, prijatelja i uzvanika.

I 50. Emilijev rođendan 1918. godine također je bio svečan obilježen, u Zmajskom domu, popraćen glazbom, dirljivim govorom najboljeg prijatelja Deželića i recitacijama koje je po stihovima oca Štefa Širole govorila kćerkica Ružica. Braća su mu tada poklonila dio novca za kupnju onoga što mu je najviše nedostajalo – ostatke rodnoga grada Brloga. No to se ipak nije dogodilo.

Zmajske karikature

U Kuli nad Kamenitim vratima, u prostorima Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja”, sačuvani i su fascikli s karikaturama članova Družbe. Djelo su Branimira Petrovića, izvrsnoga karikaturista s kraja 19. i prve pol. 20. stoljeća, a potom i Viktora Mohra. Ovaj potonji bio je protonotar Družbe od 1936. do 1946. godine. Sačuvao je pismohranu Družbe nakon njena raspuštanja, što je znatno olakšalo obnovu Družbe početkom 1990-ih godina. Tako je i pripremio i opremio spomenute fascikle karikatura s popisima i kratkim opisima pojedinih osoba – članova Družbe od samih početaka. Vrlo duhovite karikature, pune detalja koje asociraju na pojedinu osobu, pričaju priču o šaljivoj strani i veselju uvijek sklonim Zmajevcima.

13.21 – 23: Karikature Zmajske braće – odabir

Branimir Petrović, početak 20. st.

Karikature Ivana Surme, Zmaja Velikotaborskoga, člana Meštarskog zbora koji je Gradskom muzeju darovao predmete; Jose Bužana, Zmaja Sisačkoga – slikara, koji je slikarski ovjekovječio i Velikoga meštra Emilija Laszowskog te Roberta Frangeša Mihanovića, Zmaja Fruškogorskoga, čuvenog kipara, Emilijeva prijatelja.

DBHZ

13.24 – 27: Karikature Zmajske braće – odabir

Viktor Mohr, početak 20. st.

Karikature dr. Rudolfa Horvata, Zmaja Koprivničkoga, povjesničara; Milana Stahuljaka, Zmaja Bjelovarskog, skladatelja i dirigenta; Ksavera Šandora Gjalskog, Zmaja od Gredica, književnika i Vjekoslava Heinzela, Zmaja Splitskog, arhitekta i zagrebačkoga gradonačelnika.

DBHZ

13.28: Izresci karikatura Zmajevaca objavljivanih u različitim novinama i časopisima

Zmaj Klokočki u službenom poslu (Velimir Deželić st.); Zmaj Kninski (Ivan pl. Bojičić); Zmaj Brloški čita Novosti vraćajući se iz ureda (Emilije Laszowski).

HDA

13.29: Vijeće trojice u svjetskom ratu

Kolaž, 1914. – 1918.

Nepoznati autor poigrao se s licima članova Vijeća trojice – Emilija Laszowskog, Velimira Deželića st. i Stjepana Širole, montirajući ih na slike vojnika na ratištu u Prvome svjetskom ratu.

HDA

Kći Lotrščaka

Jedno od zanimljivijih bilo je prijateljstvo Emilija Laszowskog i Marije Jurić Zagorke koja je prikupljajući materijal za knjigu Kći Lotrščaka puno razgovarala s Emilijem, velikim poznavateljem Zagreba u prošlosti, koji joj je bio izvor mnogih povijesnih informacija. Preko njega je stupila u kontakt s velikogoričkim županom Franjom Lučićem jer je trebala posjetiti i neka turopoljska sela. Druženje Zagorke i Emilija, koji je književnici i novinarki rado pomagao u njenom radu, upućujući je na arhivske izvore, nastavilo se i dalje. Ona je u članku Svetinje grada Zagreba objavljenim u Jutarnjem listu 1919. godine s osobitim štovanjem i poetično opisala i Laszowskog i njegov Gradski muzej. Zabilježeno je to prijateljstvo i u šaljivoj pjesmici Naša književnost.

13.30: Naša književnost

Žmigavec (Milan Dobrovoljac) / Pilule, 1923., br. 13.

Šaljiva pjesma o Mariji Jurić Zagorki i Emiliju Laszowskom objavljena u satiričnom listu Pilule.

HDA

13.31: Karikatura Emilija Laszowskog na poleđini papira od kutije cigareta Drina

1. siječnja 1931.

HDA

Liber amicorum

Ako nije zapisano – kao da se nije dogodilo. Mogli bi reći da je to bio njegov moto. Takvima se čine svi njegovi zapisi, pa i oni koji dokumentiraju dobru zabavu i prijateljska okupljanja. Spomenar Liber amicorum familiae Laszowski svjedoče divnu kulturu obiteljskih događanja, prijateljevanja, okupljanja povodom različitih datuma ̶ rođendana, imendana, krstitki, zaruka, vjenčanja, dočeka, ali i onih savim neobaveznih okupljanja prilikom ljetovanja ili međusobnog posjećivanja rodbine, prijatelja i zmajske braće, u petnaestogodišnjem razdoblju, od 1898. do 1913. godine. U knjigu su se upisivali samo pravi Emilijevi prijatelji. Tu je prvu knjigu 1913.godine zamijenila druga, Liber amicorum familiae Laszowski Szeliga Vol. II. Ab. 9.VIII. 1913. Razlog zamjene nije bila popunjenost stranica, već nezgodna anegdota s tadašnjim Emilijevim psom Ledom koja je spomenuti spomenar gricnula pri čemu su nastala oštećenja pa su sljedeći zapisi, od kolovoza 1913. upisivani u novu knjigu.

Pošto je moj vjerni pas Leda u pola 2 jutrom ovu knjigu meni milu, koja pala pod stol na uglu zagrizao, to moram, da se ne šteti dalje ova, kao milu uspomenu na prijatelje pohraniti.

Osim s bračnim parom Deželić, Velimirom i suprugom mu Tonkom, Fini i Emilij, često su se međusobno posjećivali i družili s obitelji Širola, Drenski, Šandorom i Olgom Ballogh, Rudolfom Lubynskim i suprugom Hildom, Svetislavom Gajem, Franjom Bučarom, M. Stahuljakom, Franjom Šabanom, te naravno s bratićem Nikolom i suprugom Paulom Tomašićem i s još mnogim drugima. Njihova se imena često pojavljuju u Hišnim knjigama, a naročito zapisi dr. Velimira Deželića, najboljeg Emilijeva prijatelja.

Prijatelja imadem mnogo, a koji su mi, to su ljudi koji znadu što znači prijateljstvo, koje i ja nadasve cijenim. Od svih mojih prijatelja ističem naročito Dr. Velimira Deželića, u kojem bije iskreno, nesebično i požrtvovno prijateljsko srce.

Deželić je o Laszowskom uvijek lijepo govorio i pisao, a u jednom zapisu u Liber amicorum od 3. studenoga 1912. godine ovako mu se obratio: Najdraži, najkrasniji, najintimniji moj drug Emil. Laszowski je pak, nakon Velimirove smrti, zapisao u Dnevniku: …izgubio (sam) sve u prijateljstvu.

13.32: Liber amicorum familiae Laszowski – naslovnica

Zagreb, 1898. – 1913.

Tvrdo uvezana spomenar-knjiga s 52 lista, čiju je naslovnicu s vitezom oslikao Emilij Laszowski. U spomenaru su i pjesme, posvete, zabilješke o okupljanju, male skice, oslikani grbovi obitelji prijatelja, također djelo Laszowskog.

HDA

13.33: Liber amicorum familiae Laszowski – odabrane stranice

Zagreb, 1898. – 1913.

U spomenar su se upisivali mnogi prijatelji i zmajska braća, te obitelj. Neki su potpisi nečitki, neki zabavni, smiješni, neki uzvišeni, puni dobrih želja; uvijek zanimljivo svjedočanstvo sadržajnog i veselog druženja.

U njega su pisali Dr. Velimir Deželić, Stjepan Širola, a mnogi su samo potpisom svjedočili određenom zapisu, poput Fini, Tonke Deželić…

HDA

13.34: Liber amicorum familiae Laszowski Szeliga Vol. II. Ab. 9.VIII. 1913 – naslovnica i odabrane stranice

Zagreb, 1913.

Drugi dio Hižne knjige prijateljstva koja bilježi obiteljska i prijateljska okupljanja od kolovoza 1913. nadalje.

HDA

Box - vjerni prijatelj

I svojeg je voljenog psa Boxa, pasmine bokser, ovjekovječio, po svojem običaju, pišući o njemu i posvetivši mu rukopis Moj pas Box – životopis vjernoga psa, iz 1925. godine. Imao je Box zanimljiv životopis, od Berlina do Zagreba, a bio je promijenio tri vlasnika do dolaska kod obitelji Laszowski. Nakon što je napravio štetu na imanju u Šimuncu, kod Emilijevih rođaka obitelji Vuk, Laszowskom ga je za rođendan 1915. godine poklonila nećakinja Danica. Bio je mršav i u lošem stanju i Emilij mu se baš smilovao i odlučio se oko njega potruditi. Box je očito bio zahvalan; doživio je osamnaest godina i bio je član obitelji. Prije svega bio je Emilijev pas, vjerni prijatelj, koji je s njim godinama provodio vrijeme, išao s njim na posao u Arhiv, u Kamenita vrata na Zmajska okupljanja i sastanke, na izlete… Kako je sva svoja iskrena prijateljstva duboko cijenio, lijepo je pročitati kako je s nježnošću nazvao i ovaj uradak o svojemu psu. Kad je uginuo 1925. godine Laszowski je bio shrvan od boli.

Na nekoliko sačuvanih fotografija nalazi se i Box, uz djecu i Emilija. Kako je Box često boravio u društvu Zmajevaca, zvali su ga i zmajski pas. Zabilježene su i anegdote, poput one da je prilikom jednog požara na ljetovanju u klijeti kod Đurđevca, kojeg je nepažnjom uzrokovao sin Emil pri čemu je obitelj jedva spasila život, i Box sudjelovao u spašavanju stvari. O tomu postoji i mali članak u Narodnim novinama; S ljetovanja. Pogorci. Box je, naime, iz zapaljene kuće spasio dva jastuka, poplun i cipelu… Ovjekovječen je Box i na zmajskoj karikaturi te na nekoliko obiteljskih fotografija. Kao ljubitelj pasa, imao je Laszowski tijekom života i druge pse, kujicu Ledu, onu koja je skoro pojela Liber amicorum, i Belu.